Dušan je krunisan za kralja Srbije u drugom nemanjićkom dvoru, Svrčinu, 8. IX 1331. godine, od arhiepiskopa Danila II, odmah po zatvaranju oca u Zvečanu.
Pre početka svojih velikih osvajanja na štetu Vizantije, nameravao je da sredi najpre nerešena pitanja na jugozapadu i zapadu svojih granica. Prilika mu se ukazala već u proleće 1332. godine kada dolazi do pobune zetskih velikaša, predvođenih vojvodom Blagojem i Arbanasom Dimitrijem Suma. Bili su nezadovoljni zbog, po svom shvatanju, male nagrade za učešće u svrgavanju kralja Stefana. Tom prilikom je barski arhiepiskop Gijom Adam predlagao francuskom kralju Filipu IV da odmah osvoji Srbiju, što ilustruje njegovu apsolutnu netrpeljivost prema pravoslavnoj Srbiji, iako je u istoj toj državi bio katolički arhiepiskop. Kralj Dušan je energično ugušio pobunu i sredio nemire u unutrašnjosti svoje zemlje. Potom je januara sledeće godine (1333) u Pologu izdao povelju Dubrovniku po kojoj ustupa gradu celo primorje od Stona do Dubrovnika, uz obavezu isplate 8.000 perpera i kasniji godišnji tribut srpskim vladarima od 500 perpera. Dubrovčani su dobili sličnu povelju i od bana Stjepana II Kotromanića o ustupanju Stona, uz tribut, takođe, od 500 perpera. Kako je u tim predelima bio samo pravoslavni živalj, Dubrovčani ga uskoro ispuniše netrpeljivim katoličkim sveštenstvom koje je na svaki mogući način proganjalo pravoslavne žitelje i uticalo na njihovo pokatoličenje. Te pokatoličene, opet samo iz nama mogućih balkanskih čudnih shvatanja, kasnije nazivamo Hrvatima, kako se većinom i oni danas deklarišu. Novim agrarnim podelama gubili su samo pravoslavni sveštenici i živalj. Pravoslavne bogomolje pretvarane su u katoličke (primer je crkva Svete Bogorodice u Stonu, koja je već pre 22.VIII 1335. godine postala katolička, s istim posvećenjem). Na žalbu Pelješčana, Dušan je zapretio Dubrovčanima da će im oduzeti date zemlje ako tako nastave. No kasnije Dušanove preokupacije i obaveze na drugim stranama skrenule su njegovu pažnju sa ovog sistematskog potiskivanja pravoslavlja. Stonska episkopija ulustruje slabljenje srpske države i njenog pravoslavlja u tim primorskim oblastima.
Zašto Srbiji tog vremena nije bilo toliko stalo do tih primorskih oblasti, teško je objasniti. Potom je iste, 1333. godine, došlo do sređivanja stanja u odnosima Dušana sa Bosnom, nakon čega je kralj Dušan mogao da se posveti svojim osvajačkim planovima na jugoistok.
Novi bugarski car Jovan Aleksandar, shvatajući opasnost po svoju zemlju od jake Srbije, odmah je po stupanju na presto ponudio svoju sestru Jelenu Dušanu za ženu. Kako je ta ponuda odgovarala Dušanu, dolazi do njihovog venčanja na Uskrs 1332. godine. Kako sve do 1337. godine iz tog braka nije rođen sin, postojali su pokušaji da se Dušan oženi 19-godišnjom Jelisavetom, kćerkom umrlog nemačkog cara Fridriha Lepog (1315-1330) i tim novim brakom obezbedi naslednik. No kada je kraljica Jelena 1337. godine rodila sina Uroša, pregovori o drugoj ženidbi su obesnaženi i obustavljeni.
Ženidba cara Dušana. Delo Paje Jovanovića
U toku priprema za pohod na Vizantiju, u Srbiju je prebegao vizantijski vojskovođa Sigerijan jer je bio optužen od cara za kovanje zavere. On je pratio i savetovao Dušana na njegovom prvom pohodu protiv Vizantije, 1334. godine. Tada su osvojeni gradovi Prilep, Ohridi Kostur. Car Andronik III, shvatajući opasnost od Sigerijana, naručuje njegovo ubistvo, do koga je uskoro došlo u okolini Soluna. Dušan je bio dosta obeshrabren njegovom pogibijom pa se vratio u Srbiju, jer je u međuvremenu i mađarski kralj Karlo Robert prodro u Srbiju. Sklopljenim mirom avgusta 1334. godine sa Vizantijom, kod Soluna, Dušan zadržava Prilep, Ohrid i Strumicu. Ohridski arhiepiskop Nikola prihvatio je uslove sporazuma i učestvovao u Dušanovom krunisanju 1346. godine.
Papa Benegdit XII (1334 – 1342) je hrabrio kralja Karla Roberta da istraje u borbi protiv šizmatika, ali kad je kralj Dušan stigao sa vojskom u visinu manastira Žiče, mađarska vojska je u panici napustila Srbiju. Dušan je, goneći Mađare preko Save, zauzeo oblasti ispod Save i Dunava. Mađarima je pritom pomogao i ban Stjepan II bosanski, dok su njegovi velikaši Ružir i Milten Draživojević, prešli na Dušanovu stranu. Borbe sa Dušanom kasnije nastavlja i kralj Lajoš I (1342 – 1381), ali se granice nisu znatnije pomerale. Godine 1336. opet je došlo do susreta Dušana sa Andronikom III u Radovištu na Strumici. Tom prilikom je kralja Dušana i njegovu vlastelu upoznao carev saradnik Jovan Kantakuzin, budući akter razdora i car Vizantije.
Promena na vizantijskom prestolu i izbijanje novog građanskog rata zbog toga, ponovo je kralja Dušana dovelo u sukob sa Vizantijom. Iznenadnom smrću cara Andronika III 1341. godine, na presto je izabran njegov maloletni sin Jovan V Paleolog (1341 – 1391). Jovan Kantakuzin, očekujući regenstvo, podržao je taj izbor, no kada nije dobio regenstvo, započeo je građanski rat, koji ga je konačno doveo na presto kao Jovana VI Kantakuzina (1347 – 1354). Kantakuzin je, gubeći svoje pristalice i uticaj, odlučio da krene u Srbiju. Sa Dušanom se sastao 1342. godine u Prištini. Posle neuspešnog zajedničkog zauzimanja Sera, početkom 1343. godine, dolazi do raskida njihovih odnosa i Dušanovog zbližavanja sa legitimnim carem. To dovodi do sklapanja zaruka, ako vida potvrđivanja prijateljstva, između Dušanovog mladog sina Uroša, koji je imao samo oko 6-7 godina, i sestre mladog cara Jovana V Paleologa. Posle toga Dušan ipak polazi preko Albanije u zauzimanje makedonskih utvrđenja Vodena, Kostura i Hlerina. U ovim operacijama, u toku 1342. i 1343. godine, upotpunio je svoja osvajanja, zaokružujući sa svih strana Solun.
Jovan Kantakuzin je nameravao da osvoji Solun, kako bi kasnije pošao u Trakiju. Pomanjkanje saveznika navodi ga da pozove u pomoć Seldžuke iz Male Azije, aidinskog emira Umura, preko koga je imao kasnije saveznike, prvo Seldžuka a onda i Osmanlija. Ni Umurovom pomoći nije uspeo zauzeti Solun, ali Umur početkom 1343. godine ulazi u Dimotiku. Ovaj uspeh plaćen je divljačkim pljačkanjem zaposednutih oblasti od turskih trupa.
Pre početka svojih velikih osvajanja na štetu Vizantije, nameravao je da sredi najpre nerešena pitanja na jugozapadu i zapadu svojih granica. Prilika mu se ukazala već u proleće 1332. godine kada dolazi do pobune zetskih velikaša, predvođenih vojvodom Blagojem i Arbanasom Dimitrijem Suma. Bili su nezadovoljni zbog, po svom shvatanju, male nagrade za učešće u svrgavanju kralja Stefana. Tom prilikom je barski arhiepiskop Gijom Adam predlagao francuskom kralju Filipu IV da odmah osvoji Srbiju, što ilustruje njegovu apsolutnu netrpeljivost prema pravoslavnoj Srbiji, iako je u istoj toj državi bio katolički arhiepiskop. Kralj Dušan je energično ugušio pobunu i sredio nemire u unutrašnjosti svoje zemlje. Potom je januara sledeće godine (1333) u Pologu izdao povelju Dubrovniku po kojoj ustupa gradu celo primorje od Stona do Dubrovnika, uz obavezu isplate 8.000 perpera i kasniji godišnji tribut srpskim vladarima od 500 perpera. Dubrovčani su dobili sličnu povelju i od bana Stjepana II Kotromanića o ustupanju Stona, uz tribut, takođe, od 500 perpera. Kako je u tim predelima bio samo pravoslavni živalj, Dubrovčani ga uskoro ispuniše netrpeljivim katoličkim sveštenstvom koje je na svaki mogući način proganjalo pravoslavne žitelje i uticalo na njihovo pokatoličenje. Te pokatoličene, opet samo iz nama mogućih balkanskih čudnih shvatanja, kasnije nazivamo Hrvatima, kako se većinom i oni danas deklarišu. Novim agrarnim podelama gubili su samo pravoslavni sveštenici i živalj. Pravoslavne bogomolje pretvarane su u katoličke (primer je crkva Svete Bogorodice u Stonu, koja je već pre 22.VIII 1335. godine postala katolička, s istim posvećenjem). Na žalbu Pelješčana, Dušan je zapretio Dubrovčanima da će im oduzeti date zemlje ako tako nastave. No kasnije Dušanove preokupacije i obaveze na drugim stranama skrenule su njegovu pažnju sa ovog sistematskog potiskivanja pravoslavlja. Stonska episkopija ulustruje slabljenje srpske države i njenog pravoslavlja u tim primorskim oblastima.
Zašto Srbiji tog vremena nije bilo toliko stalo do tih primorskih oblasti, teško je objasniti. Potom je iste, 1333. godine, došlo do sređivanja stanja u odnosima Dušana sa Bosnom, nakon čega je kralj Dušan mogao da se posveti svojim osvajačkim planovima na jugoistok.
Novi bugarski car Jovan Aleksandar, shvatajući opasnost po svoju zemlju od jake Srbije, odmah je po stupanju na presto ponudio svoju sestru Jelenu Dušanu za ženu. Kako je ta ponuda odgovarala Dušanu, dolazi do njihovog venčanja na Uskrs 1332. godine. Kako sve do 1337. godine iz tog braka nije rođen sin, postojali su pokušaji da se Dušan oženi 19-godišnjom Jelisavetom, kćerkom umrlog nemačkog cara Fridriha Lepog (1315-1330) i tim novim brakom obezbedi naslednik. No kada je kraljica Jelena 1337. godine rodila sina Uroša, pregovori o drugoj ženidbi su obesnaženi i obustavljeni.
Ženidba cara Dušana. Delo Paje Jovanovića
U toku priprema za pohod na Vizantiju, u Srbiju je prebegao vizantijski vojskovođa Sigerijan jer je bio optužen od cara za kovanje zavere. On je pratio i savetovao Dušana na njegovom prvom pohodu protiv Vizantije, 1334. godine. Tada su osvojeni gradovi Prilep, Ohridi Kostur. Car Andronik III, shvatajući opasnost od Sigerijana, naručuje njegovo ubistvo, do koga je uskoro došlo u okolini Soluna. Dušan je bio dosta obeshrabren njegovom pogibijom pa se vratio u Srbiju, jer je u međuvremenu i mađarski kralj Karlo Robert prodro u Srbiju. Sklopljenim mirom avgusta 1334. godine sa Vizantijom, kod Soluna, Dušan zadržava Prilep, Ohrid i Strumicu. Ohridski arhiepiskop Nikola prihvatio je uslove sporazuma i učestvovao u Dušanovom krunisanju 1346. godine.
Papa Benegdit XII (1334 – 1342) je hrabrio kralja Karla Roberta da istraje u borbi protiv šizmatika, ali kad je kralj Dušan stigao sa vojskom u visinu manastira Žiče, mađarska vojska je u panici napustila Srbiju. Dušan je, goneći Mađare preko Save, zauzeo oblasti ispod Save i Dunava. Mađarima je pritom pomogao i ban Stjepan II bosanski, dok su njegovi velikaši Ružir i Milten Draživojević, prešli na Dušanovu stranu. Borbe sa Dušanom kasnije nastavlja i kralj Lajoš I (1342 – 1381), ali se granice nisu znatnije pomerale. Godine 1336. opet je došlo do susreta Dušana sa Andronikom III u Radovištu na Strumici. Tom prilikom je kralja Dušana i njegovu vlastelu upoznao carev saradnik Jovan Kantakuzin, budući akter razdora i car Vizantije.
Promena na vizantijskom prestolu i izbijanje novog građanskog rata zbog toga, ponovo je kralja Dušana dovelo u sukob sa Vizantijom. Iznenadnom smrću cara Andronika III 1341. godine, na presto je izabran njegov maloletni sin Jovan V Paleolog (1341 – 1391). Jovan Kantakuzin, očekujući regenstvo, podržao je taj izbor, no kada nije dobio regenstvo, započeo je građanski rat, koji ga je konačno doveo na presto kao Jovana VI Kantakuzina (1347 – 1354). Kantakuzin je, gubeći svoje pristalice i uticaj, odlučio da krene u Srbiju. Sa Dušanom se sastao 1342. godine u Prištini. Posle neuspešnog zajedničkog zauzimanja Sera, početkom 1343. godine, dolazi do raskida njihovih odnosa i Dušanovog zbližavanja sa legitimnim carem. To dovodi do sklapanja zaruka, ako vida potvrđivanja prijateljstva, između Dušanovog mladog sina Uroša, koji je imao samo oko 6-7 godina, i sestre mladog cara Jovana V Paleologa. Posle toga Dušan ipak polazi preko Albanije u zauzimanje makedonskih utvrđenja Vodena, Kostura i Hlerina. U ovim operacijama, u toku 1342. i 1343. godine, upotpunio je svoja osvajanja, zaokružujući sa svih strana Solun.
Jovan Kantakuzin je nameravao da osvoji Solun, kako bi kasnije pošao u Trakiju. Pomanjkanje saveznika navodi ga da pozove u pomoć Seldžuke iz Male Azije, aidinskog emira Umura, preko koga je imao kasnije saveznike, prvo Seldžuka a onda i Osmanlija. Ni Umurovom pomoći nije uspeo zauzeti Solun, ali Umur početkom 1343. godine ulazi u Dimotiku. Ovaj uspeh plaćen je divljačkim pljačkanjem zaposednutih oblasti od turskih trupa.
Kralj Dušan je septembra 1345. godine zauzeo Serez, Dramu, Filipe, Hristopolj. Sada se konačno pod Dušanom nalazila cela severna Grčka, izuzev Soluna, sve do klanaca iza Hristopolja. Monasima Svete Gore, jer je i Halkidika bila pod Dušanom, svih uglednih manastira izdao je opštu hrisovolju potvrđujući njihove posede i privilegije. Ovim osvajanjem kralj Dušan je ispunio prvi deo svojih planova, te se krajem 1345. godine u Serezu proglašava za cara. To se vidi i u hrisovolju izdatoj svetogorskom manastiru Ivironu, januara 1346. godine. Sam čin krunisanja obavljen je u Skoplju.
Prema istočnom pravoslavnom shvatanju, aktu krunisanja za cara moralo je predhoditi uzdizanje srpske crkve na viši rang, patrijaršiju, kako bi patrijarh, potom, mogao izabranika krunisati za cara.
Krunisanje cara Dušana. Delo Paje Jovanovića.
Krunisanje cara Dušana. Delo češkog slikara Alfonsa Muhe.
Crkveni pomesni sabor održan je u Skoplju 9. IV 1346. godine. Njemu su prisustvovali: ohridski arhiepiskop Nikola, kao predstavnik arhijereja grčkog prestola (on je do 1334. godine bio pod jurisdikcijom Carigradske patrijaršije), ceo svetogorski sabor, sa protopopom Teodoritom, bugarski patrijarh Simeon i srpski arhiepiskop Joanakije. Taj sabor u ovom sastavu pune valjanosti, podigao je srpsku arhiepiskopiju u rang patrijaršije a dotadašnjeg arhiepiskopa pećkog Joanakija (1338-1346), Sabor je proglasio za prvog patrijarha srpskog (1346-1354). Patrijaršija je organizovana po mitropolijskom sistemu. Ohridska arhiepiskopija je imala autonomiju u sastavu srpske patrijaršije, sa rangom navođenja odmah posle srpskog patrijarha. Na treće mesto došao je mitropolit Skopski, kao mitropolit carske prestonice.
Posle njih su redom bile: raška, prizrenska i zetska mitropolija, koje su do tada bile episkopije. Iza njih su bile postojeće episkopije po njihovom redosledu. U taj redosled ulazile su i grčke mitropolije, koje su ušle u sastav Dušanove države, i Sveta Gora. Sedam dana kasnije, na Uskrs 1346. godine, patrijarh srpski Joanakije I sa svim arhijerejima, gostima-učesnicima Crkvenog pomesnog sabora, krunisao je kralja Dušana za cara Srba i Grka. Kraljica Jelena krunisana je za caricu a njihov devetogodišnji sin Uroš za kralja. Velikašima su dodeljene vizantijske titule. Venecija i Dubrovnik odmah su priznali novog cara.
U Vizantiji je konačno 3. II 1347. godine car Jovan Kantakuzin ušao pobedonosno u Carigrad. Bez mnogo napora car Dušan je već sledeće, 1348. godine, zaokružio svoja osvajanja, zauzimajući epirske oblasti i Tesaliju. Vizantiji je oduzeo preko polovine njenih balkanskih poseda, a teritoriju svoje države gotovo je udvostručio. Tako je car Stefan Dušan (1346-1355) okupio pod svojom krunom sve zemlje od Save i Dunava do ispod Arte, do Korintskog zaliva i od Neretve do Hristopolja sa ostrvom Tasos na Egejskom moru. Upravu nad Epirom poverio je svom bratu po ocu Simeonu (Siniši) a Tesaliju svom istaknutom velikašu Preljubu, kome je dodelio titulu ćesara. Dok je car Dušan bio zauzet ratovima u Bosni, Kantakuzin je uspeo, 1350. godine, da zauzme Ser i Voden, no uskoro ih je ponovo vratio Dušan.
Crkveni pomesni sabor održan je u Skoplju 9. IV 1346. godine. Njemu su prisustvovali: ohridski arhiepiskop Nikola, kao predstavnik arhijereja grčkog prestola (on je do 1334. godine bio pod jurisdikcijom Carigradske patrijaršije), ceo svetogorski sabor, sa protopopom Teodoritom, bugarski patrijarh Simeon i srpski arhiepiskop Joanakije. Taj sabor u ovom sastavu pune valjanosti, podigao je srpsku arhiepiskopiju u rang patrijaršije a dotadašnjeg arhiepiskopa pećkog Joanakija (1338-1346), Sabor je proglasio za prvog patrijarha srpskog (1346-1354). Patrijaršija je organizovana po mitropolijskom sistemu. Ohridska arhiepiskopija je imala autonomiju u sastavu srpske patrijaršije, sa rangom navođenja odmah posle srpskog patrijarha. Na treće mesto došao je mitropolit Skopski, kao mitropolit carske prestonice.
Posle njih su redom bile: raška, prizrenska i zetska mitropolija, koje su do tada bile episkopije. Iza njih su bile postojeće episkopije po njihovom redosledu. U taj redosled ulazile su i grčke mitropolije, koje su ušle u sastav Dušanove države, i Sveta Gora. Sedam dana kasnije, na Uskrs 1346. godine, patrijarh srpski Joanakije I sa svim arhijerejima, gostima-učesnicima Crkvenog pomesnog sabora, krunisao je kralja Dušana za cara Srba i Grka. Kraljica Jelena krunisana je za caricu a njihov devetogodišnji sin Uroš za kralja. Velikašima su dodeljene vizantijske titule. Venecija i Dubrovnik odmah su priznali novog cara.
U Vizantiji je konačno 3. II 1347. godine car Jovan Kantakuzin ušao pobedonosno u Carigrad. Bez mnogo napora car Dušan je već sledeće, 1348. godine, zaokružio svoja osvajanja, zauzimajući epirske oblasti i Tesaliju. Vizantiji je oduzeo preko polovine njenih balkanskih poseda, a teritoriju svoje države gotovo je udvostručio. Tako je car Stefan Dušan (1346-1355) okupio pod svojom krunom sve zemlje od Save i Dunava do ispod Arte, do Korintskog zaliva i od Neretve do Hristopolja sa ostrvom Tasos na Egejskom moru. Upravu nad Epirom poverio je svom bratu po ocu Simeonu (Siniši) a Tesaliju svom istaknutom velikašu Preljubu, kome je dodelio titulu ćesara. Dok je car Dušan bio zauzet ratovima u Bosni, Kantakuzin je uspeo, 1350. godine, da zauzme Ser i Voden, no uskoro ih je ponovo vratio Dušan.
Alternativna karta Dušanovog carstva koja se značajno razlikuje od one iz udžbenika.
Kako je u toj velikoj Dušanovoj državi, konglomeratu naroda, bio prisutan i konglomerat pravnih normi i običaja, da bi se izbegla ta šarolika polinomija, car Dušan donosi jedinstveno zakonodavstvo, jednoobrazno za celu državu. Na saboru u Skoplju, koji je održan 21. V 1349. godine, obznanio je svoj zakonik u prisustvu patrijarha višeg sveštenstva i srpske i grčke crkve. Dopunama ovog zakonika, koje je obzanio na Saboru u Seru 1354. godine, zaokružen je ovaj izuzetan pravni spomenik srednjevekovne Srbije, koji se sastoji iz 201 člana. Njime je regulisan ukupan život države, vladara, staleža, vojske, crkve i naroda. Pored dvadesetak raznih prepisa ovog zakonika, najmerodavniji su, prema oreginalu, Struški, Prizrenski i Atonski rukopisi.
Car Jovan VI Kantakuzin, u želji da umanji značaj i oslabi oštricu Dušanovog zamaha, uspeva da nagovori carigradskog patrijarha Kalista (1349-1353; 1355-1364) da baci anatemu na srpsku crkvu, patrijaršiju, patrijarha, Carevinu, cara i ceo srpski narod. Anatema je bačena 1352. godine. Ona nije imala nikakve kanonske osnove, izražavala je isključivo volju i mržnju cara Kantakuzina prema Srbiji, ali je ipak imala vidljivo delovanje. Dušanov pokušaj da anatemu učini nevažećom, Kantakuzin je uslovljavao da mu car Dušan preda osvojene gradove. Car Dušan nije dočekao skidanje anateme, no sticaj okolnosti učinio je da se isti patrijarh Kalist, u drugom svom patrijarhovanju, nađe 1364. godine u Seru, gde je bio dvor carice Jelene, već udovice Dušanove. Tu je sa caricom poveo pregovore o skidanju anateme. U toku tih pregovora je i umro u Seru 21. VI 1364. godine i opojan upravo od sveštenika srpske crkve na koju je bio bacio anatemu. Njegov naslednik, patrijarh Filotej (1346-1376), na insistiranje despota Jovana Uglješe, zvanično je skinuo anatemu sa Uglješinih poseda, koje mu je ustupila carica Jelena po svome povlagenju. Ta partikularna unija Vizantije i Uglješinih poseda obavljena je 1371. godine.
Oktobra 1350. godine car Dušan je krenuo na Zapad. Od bana Stjepana II oduzeo je humsku oblast. Prema zapisima, očekivali su ga u Trogoru i Šibeniku, jer je hteo da poseti svoju sestru Jelenu, koja se 1347. godine udala za Mladena III Šubića Bribirskog. Po muževljevoj smrti od velike kuge koja je harala Evropom, 1348. godine, Jelena je morla uporno braniti svoje posede od Venecije. Želela je da ih sačuva za svog sina Mladena IV. Ona je i ktitor poznatog srpskog manastira Sveti Arhanđel u srednjoj Dalmaciji na Krki. Ovaj manastir je, pored manastira Dragovića i Krupe, očuvao pravoslavlje mnogobrojnim stanovnicima toga kraja. U povratku je car Dušan sa caricom Jelenom i sinom Urošem boravio u Dubrovniku 1350. godine.
Kako je u toj velikoj Dušanovoj državi, konglomeratu naroda, bio prisutan i konglomerat pravnih normi i običaja, da bi se izbegla ta šarolika polinomija, car Dušan donosi jedinstveno zakonodavstvo, jednoobrazno za celu državu. Na saboru u Skoplju, koji je održan 21. V 1349. godine, obznanio je svoj zakonik u prisustvu patrijarha višeg sveštenstva i srpske i grčke crkve. Dopunama ovog zakonika, koje je obzanio na Saboru u Seru 1354. godine, zaokružen je ovaj izuzetan pravni spomenik srednjevekovne Srbije, koji se sastoji iz 201 člana. Njime je regulisan ukupan život države, vladara, staleža, vojske, crkve i naroda. Pored dvadesetak raznih prepisa ovog zakonika, najmerodavniji su, prema oreginalu, Struški, Prizrenski i Atonski rukopisi.
Car Jovan VI Kantakuzin, u želji da umanji značaj i oslabi oštricu Dušanovog zamaha, uspeva da nagovori carigradskog patrijarha Kalista (1349-1353; 1355-1364) da baci anatemu na srpsku crkvu, patrijaršiju, patrijarha, Carevinu, cara i ceo srpski narod. Anatema je bačena 1352. godine. Ona nije imala nikakve kanonske osnove, izražavala je isključivo volju i mržnju cara Kantakuzina prema Srbiji, ali je ipak imala vidljivo delovanje. Dušanov pokušaj da anatemu učini nevažećom, Kantakuzin je uslovljavao da mu car Dušan preda osvojene gradove. Car Dušan nije dočekao skidanje anateme, no sticaj okolnosti učinio je da se isti patrijarh Kalist, u drugom svom patrijarhovanju, nađe 1364. godine u Seru, gde je bio dvor carice Jelene, već udovice Dušanove. Tu je sa caricom poveo pregovore o skidanju anateme. U toku tih pregovora je i umro u Seru 21. VI 1364. godine i opojan upravo od sveštenika srpske crkve na koju je bio bacio anatemu. Njegov naslednik, patrijarh Filotej (1346-1376), na insistiranje despota Jovana Uglješe, zvanično je skinuo anatemu sa Uglješinih poseda, koje mu je ustupila carica Jelena po svome povlagenju. Ta partikularna unija Vizantije i Uglješinih poseda obavljena je 1371. godine.
Oktobra 1350. godine car Dušan je krenuo na Zapad. Od bana Stjepana II oduzeo je humsku oblast. Prema zapisima, očekivali su ga u Trogoru i Šibeniku, jer je hteo da poseti svoju sestru Jelenu, koja se 1347. godine udala za Mladena III Šubića Bribirskog. Po muževljevoj smrti od velike kuge koja je harala Evropom, 1348. godine, Jelena je morla uporno braniti svoje posede od Venecije. Želela je da ih sačuva za svog sina Mladena IV. Ona je i ktitor poznatog srpskog manastira Sveti Arhanđel u srednjoj Dalmaciji na Krki. Ovaj manastir je, pored manastira Dragovića i Krupe, očuvao pravoslavlje mnogobrojnim stanovnicima toga kraja. U povratku je car Dušan sa caricom Jelenom i sinom Urošem boravio u Dubrovniku 1350. godine.
Dolazak cara Dušana u Dubrovnik. Delo Marka Murata.
Građanski rat u Vizantiji ne samo da nije završen Katnakuzinovim ulaskom u Carigrad, već je sudbonosno uveo i Turke u evropsku istoriju. Kantakuzin je odlučio da uz pomoć oko 20.000 Turaka pod zapovedništvom Orhanova sina Sulejmana osigura vlast nad Solunom. Kako je car Dušan i sam nameravao da u dogledno vreme napadne Carigrad, dolazi u kontakte sa Orhanom i pregovara o ženidbi Orhanova sina svojom kćerkom. Orhan je zato poslao poslanike Dušanu sa bogatim darovima. Poslanstvo je kod Rodosta napao despot Nićifor iz Kantakuzinovog tabora. U vreme Kantakuzinovih napada na Voden, Ber i Serviju, pada Kalistova anatema na Srbiju. Tada se i dogodila poznata bitka kod Dimotike 1352. godine koja svojim posledicama daleko premašuje okvire sukoba vizantijskog građanskog rata. Porazi srpske vojske od Turaka kod Stefanije 1344. godine i sada kod Dimotike, mogu se definisati kao posledice razračunavanja u kontekstu građanskog rata Vizantije. Jovanu V su pomagali Srbi i Bugari, a Jovanu VI Turci. Povlačenjem Bugara u utvrđenu Dimotiku, Srbi su ostali u polju i poraženi od Turaka. Srpsku vojsku je predvodio vojskovođa Borilović.
Car Dušan je pravilno shvatio tragediju poraza kod Dimotike. Videći posledice zauzimanja Galipolja od Turaka, u izraženim namerama da im Galipolje ostane u trajnom posedu, shvatio je da njihovo boravljenje na Balkanu nema karakter slučajne epizode. Tako Turke nije shvatao ni jedan od vizantijiskih careva, koji su zemlju uvalili u vrtloge građanskog rata. Oni su u Turcima videli samo pomoćne trupe koje se bore za interese vizantijskih careva, kako je bilo sa mnogim narodima, koji su potom isčezli sa tih prostora.
Stoga se car Dušan okreće Zapadu radi organizovanja šire lige protiv Turaka da bi umanjio opasnost od njih. U tom cilju se obratio papi Inođenziju VI (1352-1362) u Avinjonu i predložio mu formiranje šireg evropskog bloka protiv Turaka, i, shodno tome, svoju kandidaturu za vrhovnog zapovednika hrišćanske vojske. U tom traženju čak je ponudio i priznavanje papskog primata kako bi unijom otklonio upade mađarskog kralja Ludviga I (1342-1382) u gornje predele Srbije. Međutim, papa je imenovanjem za komandata hrišćanske vojske Ludviga I, stvarnu korist omogućio samo Turcima, jer Ludvig I uopšte nije imao nameru da napadne Turke. On je iskoristio dobijeni položaj za unemiravanje Srbije. Turci su, zahvaljujući tom, samo nimonalnom kapetanstvu, nastavili neometano osvajanje evropskih balkanskih prostora.
U jeku tih burnih događaja i još neostvarenih planova, zauzimanja Vizantije, car Dušan je iznenada umro 20. XII 1355. godine. Sahranjen je u svojoj veličanstvenoj zadužbini, manastiru Svetih arhanđela kod Prizrena. Patrijarh Danilo III (1390-1399) napisao je o caru Dušanu žitije, koje je nešto kraće od ostalih nemanjićkih žitija.
Građanski rat u Vizantiji ne samo da nije završen Katnakuzinovim ulaskom u Carigrad, već je sudbonosno uveo i Turke u evropsku istoriju. Kantakuzin je odlučio da uz pomoć oko 20.000 Turaka pod zapovedništvom Orhanova sina Sulejmana osigura vlast nad Solunom. Kako je car Dušan i sam nameravao da u dogledno vreme napadne Carigrad, dolazi u kontakte sa Orhanom i pregovara o ženidbi Orhanova sina svojom kćerkom. Orhan je zato poslao poslanike Dušanu sa bogatim darovima. Poslanstvo je kod Rodosta napao despot Nićifor iz Kantakuzinovog tabora. U vreme Kantakuzinovih napada na Voden, Ber i Serviju, pada Kalistova anatema na Srbiju. Tada se i dogodila poznata bitka kod Dimotike 1352. godine koja svojim posledicama daleko premašuje okvire sukoba vizantijskog građanskog rata. Porazi srpske vojske od Turaka kod Stefanije 1344. godine i sada kod Dimotike, mogu se definisati kao posledice razračunavanja u kontekstu građanskog rata Vizantije. Jovanu V su pomagali Srbi i Bugari, a Jovanu VI Turci. Povlačenjem Bugara u utvrđenu Dimotiku, Srbi su ostali u polju i poraženi od Turaka. Srpsku vojsku je predvodio vojskovođa Borilović.
Car Dušan je pravilno shvatio tragediju poraza kod Dimotike. Videći posledice zauzimanja Galipolja od Turaka, u izraženim namerama da im Galipolje ostane u trajnom posedu, shvatio je da njihovo boravljenje na Balkanu nema karakter slučajne epizode. Tako Turke nije shvatao ni jedan od vizantijiskih careva, koji su zemlju uvalili u vrtloge građanskog rata. Oni su u Turcima videli samo pomoćne trupe koje se bore za interese vizantijskih careva, kako je bilo sa mnogim narodima, koji su potom isčezli sa tih prostora.
Stoga se car Dušan okreće Zapadu radi organizovanja šire lige protiv Turaka da bi umanjio opasnost od njih. U tom cilju se obratio papi Inođenziju VI (1352-1362) u Avinjonu i predložio mu formiranje šireg evropskog bloka protiv Turaka, i, shodno tome, svoju kandidaturu za vrhovnog zapovednika hrišćanske vojske. U tom traženju čak je ponudio i priznavanje papskog primata kako bi unijom otklonio upade mađarskog kralja Ludviga I (1342-1382) u gornje predele Srbije. Međutim, papa je imenovanjem za komandata hrišćanske vojske Ludviga I, stvarnu korist omogućio samo Turcima, jer Ludvig I uopšte nije imao nameru da napadne Turke. On je iskoristio dobijeni položaj za unemiravanje Srbije. Turci su, zahvaljujući tom, samo nimonalnom kapetanstvu, nastavili neometano osvajanje evropskih balkanskih prostora.
U jeku tih burnih događaja i još neostvarenih planova, zauzimanja Vizantije, car Dušan je iznenada umro 20. XII 1355. godine. Sahranjen je u svojoj veličanstvenoj zadužbini, manastiru Svetih arhanđela kod Prizrena. Patrijarh Danilo III (1390-1399) napisao je o caru Dušanu žitije, koje je nešto kraće od ostalih nemanjićkih žitija.
- >>Srpske zemlje i vladari <<; Mr Momir Jović, Prof. Kosta Radić