Sveti Sava (po rođenju Rastko Nemanjić) je bio srpski princ, monah, iguman manastira Studenice, književnik, diplomata i prvi arhiepiskop autokefalne Srpske pravoslavne crkve. Rođen je kao Rastko Nemanjić, najmlađi sin velikog župana Stefana Nemanje, i brat kraljeva Vukana i Stefana Prvovenčanog.
Kao mladić dobio je od oca Zahumlje na upravu. Međutim, Rastko je pobegao na Svetu goru i zamonašio se u ruskom manastiru Svetog Pantelejmona, gde je dobio ime Sava. Kasnije je sa svojim ocem, koji se u međuvremenu zamonašio i dobio ime Simeon, podigao manastir Hilandar, prvi i jedini srpski manastir na Svetoj gori.
U Srbiji je ubrzo došlo do borbe za vlast između Savine braće. Zbog toga se on vratio u Srbiju, kako bi zaustavio rat. Istovremeno se bavio prosvetiteljskim radom, nastojeći približiti svojim sunarodnicima osnove verske i svetovne pouke, da bi se 1217. vratio na Svetu goru. Godine 1219. Sava je od Vaseljenske patrijaršije u Nikeji izborio autokefalnost srpske crkve sa statusom samostalne arhiepiskopije, a vaseljenski patrijarh Manojlo I Carigradski ga je imenovao za prvog srpskog arhiepiskopa. Ostao je arhiepiskop sve do 1233, da bi ga potom zamenio njegov učenik Arsenije. Više puta je putovao u Palestinu. Na povratku sa jednog od hodočašća iz Svete zemlje 1236. smrt ga je zatekla u tadašnjoj bugarskoj prestonici Velikom Trnovu. Njegove mošti je u manastir Mileševu preneo njegov nećak, kralj Vladislav.
Njegova najznačajnija pisana dela su „Žitije Svetog Simeona“, „Karejski tipik“, „Hilandarski tipik“ i „Studenički tipik“, kao i „Zakonopravilo“.
Savin kult u narodu bio je jak. Posle jednog ustanka Srba protiv Osmanskog carstva, turski zapovednik Sinan-paša je 1594. naredio da se spali mošti svetoga Save na Vračaru. Na mestu za koje se veruje da se to desilo podignut je Hram Svetog Save. U Srbiji se dan njegove smrti po gregorijanskom kalendaru (27. januar) proslavlja kao Dan prosvete.
Sveti Sava, naš otac
Jedinstvena, neobična pojava princa i monaha, pravnika i prosvetitelja, književnika i radnika, pastira i predvodnika, neimara i vidara, čudotvorca i utešitelja, državnika i svetitelja oličena je u najmlađem sinu velikog župana Stefana Nemanje.
Retki su narodi koji mogu da se pohvale time da se kroz jednu ličnost mogu prikazati svi nedostižni vrhovi kojima se teži. Neprolazne vrednosti za svakog čoveka. Mi spadamo u te „retke“ koji imaju privilegiju i čast da kroz jednu ličnost personifikujemo sebe, svoju istoriju i duhovnost. Sva njena dubina, veličina i sjaj odlikuje se kroz lik svetog čoveka, nacionalnog simbola, duhovnog zaštitnika svih Srba – Svetog Savu.
Jedinstvena, neobična pojava princa i monaha, pravnika i prosvetitelja, književnika i radnika, pastira i predvodnika, neimara i vidara, čudotvorca i utešitelja, državnika i svetitelja oličena je u najmlađem sinu velikog župana Stefana Nemanje. Predviđen za vladarsku ulogu, od njega se očekivalo da postane dobar upravnik Huma, svetovni vladalac i kandidat za tron Nemanjića. Okružen, u ono vreme, najprobranijim učiteljima, odnegovan roditeljskom pažnjom i ljubavlju, pripreman je da pred njegovim očima puknu vidici sopstvenih mogućnosti. To, međutim, nije prijalo njegovoj duši. Imao je veće zamisli i drukčije životne težnje. Prekretnicu u njegovom životu predstavljao je dolazak kaluđera sa Svete Gore na dvor njegovog oca. Osetivši da dolaze iz sveta u kome vladaju Božje zapovesti, bratska ljubav i mir, rešio je da pođe njihovim putem. Pobegao je iz roditeljskog vladarskog doma, „prezreo carske dvore, carsku krunu i porfiru“ i otišao na Svetu Goru. Tu je sedamnaestogodišnji srpski princ Rastko Nemanjić položio monaški zavet i dobio ime Sava. Od tada počinje njegovo duhovno podvižništvo koje mu je donelo neprolaznu slavu, dela zapisana u večnosti.
Zajedno sa ocem Stefanom Nemanjom (Simeonom) podigao je manastir Hilandar, carsku lavru, prvi i jedini srpski manastir na Svetoj gori, u kojem se njegov otac osam meseci kasnije upokojio. Osam godina mošti njegovog oca počivale su u Hilandaru, da bi ih Sava 1207. godine preneo u manastir Studenicu. U Studenici, „majci svih srpskih crkava” napisao je Studenički tipik, prvi ustav Srpske pravoslavne crkve. Nešto ranije je napisao „Karejski tipik“, „Hilandarski tipik“ i „Žitije Svetog Simeona“, prva dela srpske srednjovekovne književnosti. Udario je temelje prosvete, propovedajući veru, ljubav i hrišćanski moral.
Posle velike diplomatske akcije, dugih putovanja i pregovora, 1219. godine izborio se za autokefalnost (samostalnost) Srpske pravoslavne crkve i postao njen prvi arhiepiskop. Iste godine sastavio je nomokanon pod nazivom Zakonopravilo – prvi ustav srpske srednjovekovne države.
Na velikom crkveno-državnom saboru u manastiru Žiča brata Stefana krunisao za kralja stavljanjem kraljevskog venca na njegovu glavu. Tada je Srbija postala kraljevina, a Stefan Prvovenčani, prvi kralj.
Nakon toga, dva puta odlazi na hodočašće u Svetu zemlju. Prilikom prvog hodočašća je podigao konake za srpske monahe u manastiru Svetog Krsta, nedaleko od Jerusalima. Potom je otkupio zemljište na brdu Sion i tu sazidao manastir za srpske monahe, dok je u Akri, tada palestinskom pristaništu, od Latina otkupio crkvu Svetog Đorđa. Bio je ktitor i darodavac manastira Svetog Jovana Bogoslova. Prilikom obilaska Siona, sa patrijarhom Atanasijem iz Jerusalimske patrijaršije, arhiepiskop Sava je kupio kuću Svetog Jovana Bogoslova, u kojoj se održala Tajna večera. Ovo sveto mesto je otkupio od muslimana, a platio je zlatom i srebrom koje je dobio od kralja Radoslava, svog sinovca.
Kao mladić dobio je od oca Zahumlje na upravu. Međutim, Rastko je pobegao na Svetu goru i zamonašio se u ruskom manastiru Svetog Pantelejmona, gde je dobio ime Sava. Kasnije je sa svojim ocem, koji se u međuvremenu zamonašio i dobio ime Simeon, podigao manastir Hilandar, prvi i jedini srpski manastir na Svetoj gori.
U Srbiji je ubrzo došlo do borbe za vlast između Savine braće. Zbog toga se on vratio u Srbiju, kako bi zaustavio rat. Istovremeno se bavio prosvetiteljskim radom, nastojeći približiti svojim sunarodnicima osnove verske i svetovne pouke, da bi se 1217. vratio na Svetu goru. Godine 1219. Sava je od Vaseljenske patrijaršije u Nikeji izborio autokefalnost srpske crkve sa statusom samostalne arhiepiskopije, a vaseljenski patrijarh Manojlo I Carigradski ga je imenovao za prvog srpskog arhiepiskopa. Ostao je arhiepiskop sve do 1233, da bi ga potom zamenio njegov učenik Arsenije. Više puta je putovao u Palestinu. Na povratku sa jednog od hodočašća iz Svete zemlje 1236. smrt ga je zatekla u tadašnjoj bugarskoj prestonici Velikom Trnovu. Njegove mošti je u manastir Mileševu preneo njegov nećak, kralj Vladislav.
Njegova najznačajnija pisana dela su „Žitije Svetog Simeona“, „Karejski tipik“, „Hilandarski tipik“ i „Studenički tipik“, kao i „Zakonopravilo“.
Savin kult u narodu bio je jak. Posle jednog ustanka Srba protiv Osmanskog carstva, turski zapovednik Sinan-paša je 1594. naredio da se spali mošti svetoga Save na Vračaru. Na mestu za koje se veruje da se to desilo podignut je Hram Svetog Save. U Srbiji se dan njegove smrti po gregorijanskom kalendaru (27. januar) proslavlja kao Dan prosvete.
Sveti Sava, naš otac
Jedinstvena, neobična pojava princa i monaha, pravnika i prosvetitelja, književnika i radnika, pastira i predvodnika, neimara i vidara, čudotvorca i utešitelja, državnika i svetitelja oličena je u najmlađem sinu velikog župana Stefana Nemanje.
Retki su narodi koji mogu da se pohvale time da se kroz jednu ličnost mogu prikazati svi nedostižni vrhovi kojima se teži. Neprolazne vrednosti za svakog čoveka. Mi spadamo u te „retke“ koji imaju privilegiju i čast da kroz jednu ličnost personifikujemo sebe, svoju istoriju i duhovnost. Sva njena dubina, veličina i sjaj odlikuje se kroz lik svetog čoveka, nacionalnog simbola, duhovnog zaštitnika svih Srba – Svetog Savu.
Jedinstvena, neobična pojava princa i monaha, pravnika i prosvetitelja, književnika i radnika, pastira i predvodnika, neimara i vidara, čudotvorca i utešitelja, državnika i svetitelja oličena je u najmlađem sinu velikog župana Stefana Nemanje. Predviđen za vladarsku ulogu, od njega se očekivalo da postane dobar upravnik Huma, svetovni vladalac i kandidat za tron Nemanjića. Okružen, u ono vreme, najprobranijim učiteljima, odnegovan roditeljskom pažnjom i ljubavlju, pripreman je da pred njegovim očima puknu vidici sopstvenih mogućnosti. To, međutim, nije prijalo njegovoj duši. Imao je veće zamisli i drukčije životne težnje. Prekretnicu u njegovom životu predstavljao je dolazak kaluđera sa Svete Gore na dvor njegovog oca. Osetivši da dolaze iz sveta u kome vladaju Božje zapovesti, bratska ljubav i mir, rešio je da pođe njihovim putem. Pobegao je iz roditeljskog vladarskog doma, „prezreo carske dvore, carsku krunu i porfiru“ i otišao na Svetu Goru. Tu je sedamnaestogodišnji srpski princ Rastko Nemanjić položio monaški zavet i dobio ime Sava. Od tada počinje njegovo duhovno podvižništvo koje mu je donelo neprolaznu slavu, dela zapisana u večnosti.
Zajedno sa ocem Stefanom Nemanjom (Simeonom) podigao je manastir Hilandar, carsku lavru, prvi i jedini srpski manastir na Svetoj gori, u kojem se njegov otac osam meseci kasnije upokojio. Osam godina mošti njegovog oca počivale su u Hilandaru, da bi ih Sava 1207. godine preneo u manastir Studenicu. U Studenici, „majci svih srpskih crkava” napisao je Studenički tipik, prvi ustav Srpske pravoslavne crkve. Nešto ranije je napisao „Karejski tipik“, „Hilandarski tipik“ i „Žitije Svetog Simeona“, prva dela srpske srednjovekovne književnosti. Udario je temelje prosvete, propovedajući veru, ljubav i hrišćanski moral.
Posle velike diplomatske akcije, dugih putovanja i pregovora, 1219. godine izborio se za autokefalnost (samostalnost) Srpske pravoslavne crkve i postao njen prvi arhiepiskop. Iste godine sastavio je nomokanon pod nazivom Zakonopravilo – prvi ustav srpske srednjovekovne države.
Na velikom crkveno-državnom saboru u manastiru Žiča brata Stefana krunisao za kralja stavljanjem kraljevskog venca na njegovu glavu. Tada je Srbija postala kraljevina, a Stefan Prvovenčani, prvi kralj.
Nakon toga, dva puta odlazi na hodočašće u Svetu zemlju. Prilikom prvog hodočašća je podigao konake za srpske monahe u manastiru Svetog Krsta, nedaleko od Jerusalima. Potom je otkupio zemljište na brdu Sion i tu sazidao manastir za srpske monahe, dok je u Akri, tada palestinskom pristaništu, od Latina otkupio crkvu Svetog Đorđa. Bio je ktitor i darodavac manastira Svetog Jovana Bogoslova. Prilikom obilaska Siona, sa patrijarhom Atanasijem iz Jerusalimske patrijaršije, arhiepiskop Sava je kupio kuću Svetog Jovana Bogoslova, u kojoj se održala Tajna večera. Ovo sveto mesto je otkupio od muslimana, a platio je zlatom i srebrom koje je dobio od kralja Radoslava, svog sinovca.
Prilikom drugog boravka u Svetoj zemlji, 1235. godine, sve svoje zadužbine, manastire i metohe, poklonio je velikoj pravoslavnoj lavri Svetog Save Osvećenog, kojim su Srbi upravljali punih 130 godine. Pohodio je i darivao pravoslavni manastir Svete Katarine na Sinaju 1234. godine. Tu je proveo čitav Časni post, moleći se za svoj srpski rod i sve hrišćane.
Po povratku sa drugog hodočašća, na poziv bugarskog cara Ivana Asena II dolazi u Veliko Trnovo, tadašnju bugarsku prestonicu. Tu je preminuo 14/27. januara 1236. godine i bio sahranjen. Njegov sinovac, srpski kralj Vladislav, inače zet bugarskog cara Asena, posle godinu dana je preneo mošti iz Velikog Trnova u manastir Mileševu. Po povratku u Srbiju, kralja Vladislava su dočekali arhiepiskop Arsenije I, Savin učenik, sa sveštenstvom, vlastela, kao i veliki broj običnih ljudi. Maja 1237. godine Savino telo je položeno u grob u Mileševi. Ubrzo potom Sava je i kanonizovan. Poštovan još za života, Savin kult je naročito izgrađivan nakon njegove smrti. U srednjovekovnoj Srbiji njegov grob je postao mesto hodočašća. Njegovo ime je postajalo simbol srpskog naroda i svega onoga što on u sebi nosi kao vrednosti. Vera, kultura, istorija – dobijali su izgled svetosavlja, pravoslavnog hrišćanstva „srpskog stila“. Njegov kult se razvio širom srpskih zemalja, u celom Srpstvu. Privržen tom kultu, poznati vlastelin Stefan Vukčić Kosača sebe je nazvao „hercegom od Svetog Save”, po čemu je kasnije Hercegovina dobila ime.
U teškim vremenima ropstva pod Turcima Sava je među Srbima nazivan učiteljem, prosvetiteljem i novim apostolom. Prisustvo njegovih svetih moštiju imalo je za svakog Srbina izuzetan duhovni, ali i politički značaj. Sa njegovim likom na zastavama, Srbi su dizali ustanke, sanjajući o slobodi. Kao odmazdu za jedan takav ustanak, Sinan-paša Beogradski je naredio da se njegove mošti iz Mileševe prenesu u Beograd, i tu spale, na Vračaru, 27. aprila/10. maja 1594. godine. Uništavajući im najveću svetinju, Turci su želeli da Srbe potpuno obesvete i obezglave. U tome nisu uspeli. Naprotiv, ne samo da nisu ugasili svest o svetiteljevom kultu u narodu, nego su ga još više ukorenili. Sveti Sava je postao svesrpski simbol. Nacionalni svetitelj, simbol ljubavi, vere i nade. Naš otac.
Prošlo je toliko vekova, a svetlost kojom zrači oreol Svetog Save i dalje sija onim istim neugaslim sjajem sa fresaka srpskih manastira. I dalje ga Srbi slave sa onim istim žarom kakvim su ga slavili njihovi preci. I dalje u njemu vide svoj duhovni izvor snage, vrline, svetosti. Svemu onome čemu bi trebalo da teži svaki čovek. Sve dok tome težimo, dok slavimo Svetog Savu i čuvamo spomen na njegovu slavu – dotle i postojimo.