Nasleđujući velikog oca i od njega veliku državu, car Uroš Nejaki nije bio dorastao vremenu, a bio je i bez odlučnosti što mu je onemogućilo da ostvari očeve planove. Može se konstatovati da su gotovo celu vladavinu cara Uroša karakterisali unutrašnji razdori, sukobi velikaša i totalni raspad Carstva, a što on kao car nije mogao sprečiti.
Smrt ćesara Preljuba, namesnika Tesalije, u proleće 1356. godine, koristi despot Nićifor II Orsini, zet cara Jovana VI Kantakuzina, i osvaja Tesaliju i južni deo Epira. Tom prilikom Nićifor II je proterao i srpdkog despota Simeona i ćesaricu Jerinu (udovu vojskovođe i ćesara Preljuba) sa decom. Braća Paleolozi, Jovan i Aleksije, osvajaju granični Hristopolj sa okolinom, neposredno pred Dušanovu smrt. Matija Kantakuzin, sin cara Jovana VI Kantakuzina, pokušava da osvoji Ser, ali je onemogućen jer je na vreme stigla Uroševa pomoć. Simeon je sa malom vojskom zauzeo Kostur i proglasio se za cara. Nije hteo da bude Urošev savladar, čak je Uroš bio prinuđen da se brani od strica. Jovan Komnin Asen, brat carice Jelene, kome je Dušan poverio namesništvo nad predelom oko Kanine i Valone, osamostalio se, priznajući kao sizerena Simeona. Između Simeona i Uroša došlo je do sukoba kod Skadra. Simeon je bio suzbijen, i time izgubio mogućnost za ostvarenje svojih aspiracija na celu srpsku državu. Koristeći smrt despota Nićifora II kod Aheloja 1358. godine, Simeon zauzima njegove oblasti, Tesaliju i Epir, osniva svoju državu i proziva se po majci Paleolog.
Novembra 1354. godine Jovan VI Kantakuzin je bio primoran da preda vlast caru Jovanu V Paleologu, a njegov sin Matija u sukobu sa Srbima bio je takođe zarobljen i izručen caru Jovanu V 1357. godine.
Na severu Srbije, Ludvig I je nastavio borbe. Njega je podržavao papa Inoćentije VI, moleći ga da se sporazume sa Venecijom i da zajedno napadnu Srbiju. No kada je Ludvig I sa vojskom, okupljenom u Zagrebu, umesto na Srbiju, krenuo na Veneciju, papa je bio krajnje razočaran. Ludvig I je zauzeo od Venecije oblasti Jadrana i mirom u Zadru, u februaru 1358. godine, dobio Dalmaciju sa Dubrovnikom. Tako je Srbija izgubila svoje primorske oblasti. Ludvig I je potom napao i Srbiju i prodro sve do Rudnika. Posle njegovog povlačenja oblasti Braničeva su ipak ostale u ugarskom posedu i njima su opet upravljali Rostislavići, kao ugarski vazali.
Tako se već 1359. godine Srpsko Carstvo osetno smanjilo. Na severu je izgubljeno Braničevo i Kučevo, na jugu Epir i Tesalija i serska oblast carice Jelene.
Žena cara Uroša, Ana, kćerka vlaškog kneza Aleksandra, kojom se Uroš oženio 1360. godine, bila je povod za indirektno kontaktiranje pape i Srbije. Papa Urban V (1362-1370) se obratio Aninoj majci sa zahtevom da ona utiče na kćerku, ženu cara Uroša kako bi cara Uroša i njegovu Srbiju prevela u katolicizam. Ovaj papa je ozbiljno shvatio opasnost od Turaka i na Veliki petak 1363. godine objavio je proglas za pokretanje krstaškog rata. No, skora smrt francuskog kralja Jovana Dobrog (1350-1364), na koga je papa posebno računao, uticalo je na napuštanje te ideje. Papa Grgur XI (1370-1378) je bio zaokupljen konačnim prestankom tzv. >>avinjonskog ropstva<< papa i povratka u Rim 1377. godine pa mu je i Balkan bio manje važan. Ipak je kontaktirao sa Dubrovnikom i Bosnom u vreme Tvrtka I, a u Srbiji se nikome nije direktno obraćao.
Humski knez Vojislav Vojinović se među prvim osamostalio od oblasnih gospodara. Vladao je širokom oblašću od Rudnika do mora. On je uvukao cara Uroša u nepotreban rat sa Dubrovnikom. Prema potvrdi o dubrovačkim privilegijama cara Uroša, vidljivo je da se izdvojila i Zeta pod Balšićima. Đurađ Balšić je 1360. godine upravljao uskim pojasom između Skadarskog jezera i mora. Knez Vojislav je, radi zaokruženja svojih oblasti, ustupio čelniku Musi 1363. godine Župu i grad Brvenik za Župu i grad Zvečan (ime Musić nema nikakve veze sa islamskim imenom, u pitanju je vokalizacija starijeg vokalnog l: Mlsić kao Vlk, te otuda Musić i Buk). Posle smrti kneza Vojislava, 1363. godine, njegove ambicije nastavlja njegov bratanac Nikola Altomanović.
Despot Oliver, jedan od najmoćnijih velikaša u vreme Dušana, ktitor manastira Lesnovo (u Uroševo doba nije bio mnogo poznat) imao je sinove Krajka i Rusina. Oni su uspeli da povrate Lesnovo, ali nisu mogli da se uzdignu više od toga.
Despot Dejan, kao Dušanov srodnik dobio je na upravu velike župe Žegligovo i Preševo. Tu je podigao zadužbinu, manastir Arhiljevicu. Na tim oblastima njegovi sinovi Jovan i Konstantin osnovali su posle maričke bitke jaku feudalnu državu, ali kao turski vazali.
U vreme Uroševo od Dejana i Dejanovića značajniji je bio Vlatko Poskočić sa župama Vranje i Ingošte. U njegovoj zadužbini u Psači na fresci se nalaze portreti cara Uroša i kralja Vukašina, mada je više istupao kao Vukašinov vazal.
Posle smrti kneza Vojislava Vojinovića, njegovu oblast su delili udovica Goislava i sinovac Nikola, sin Vojislavljevog brata Altomana.
Takvo je bilo ukupno stanje u Uroševoj Srbiji kad je on među velikašima pokušao da nađe sebi savladara. Despot Oliver i despot Dejan, već su bili umrli. Veliki vojvoda Nikola Stanjević je bio predao svoju zadužbinu Konče Hilandaru i povukao se. Nikola Altomanović je bio župan nad zemljama od Rudnika do mora. Raški velikaš Lazar Hrebljanović i kosovski Vuk Branković bili su tek u fazi konsolidovanja svojih oblasti. Đurađ Balšić je bio sa malim posedima u Zeti. Rastislavići nisu priznavali ni vlast Mađara, a bili su i izvan sastava Uroševe države. Braća Vukašin i Uglješa, sinovi Mrnjana, bili su posednici oblasti oko Prilepa i Sera (u kasnijim predanjima okarakterisani su kao pohlepni i uzurpatori vlasti, a Vukašinov sin Marko prerastao je u najvećeg srpskog mitskog junaka). Vukašin i Uglješa su vodili vrlo složenu ženidbenu diplomatiju u kojoj se i ogledala njihova politička snaga. Vukašinov sin Marko bio je oženjen kćerkom Radoslava Hlapena a kćerka Olivera postala je žena Đurđa Balšića. O drugom sinu, Andrijašu, se ne zna. Uglješa se oženio Jelenom (Jefimijom) kćerkom ćesara Vojihne. Ovim vezama izrasli su u moćne i uticajne magnate, iako nisu uspeli da objedine sve oblasti isprepletane tim ženidbama.
Despot Dejan, kao Dušanov srodnik dobio je na upravu velike župe Žegligovo i Preševo. Tu je podigao zadužbinu, manastir Arhiljevicu. Na tim oblastima njegovi sinovi Jovan i Konstantin osnovali su posle maričke bitke jaku feudalnu državu, ali kao turski vazali.
U vreme Uroševo od Dejana i Dejanovića značajniji je bio Vlatko Poskočić sa župama Vranje i Ingošte. U njegovoj zadužbini u Psači na fresci se nalaze portreti cara Uroša i kralja Vukašina, mada je više istupao kao Vukašinov vazal.
Posle smrti kneza Vojislava Vojinovića, njegovu oblast su delili udovica Goislava i sinovac Nikola, sin Vojislavljevog brata Altomana.
Takvo je bilo ukupno stanje u Uroševoj Srbiji kad je on među velikašima pokušao da nađe sebi savladara. Despot Oliver i despot Dejan, već su bili umrli. Veliki vojvoda Nikola Stanjević je bio predao svoju zadužbinu Konče Hilandaru i povukao se. Nikola Altomanović je bio župan nad zemljama od Rudnika do mora. Raški velikaš Lazar Hrebljanović i kosovski Vuk Branković bili su tek u fazi konsolidovanja svojih oblasti. Đurađ Balšić je bio sa malim posedima u Zeti. Rastislavići nisu priznavali ni vlast Mađara, a bili su i izvan sastava Uroševe države. Braća Vukašin i Uglješa, sinovi Mrnjana, bili su posednici oblasti oko Prilepa i Sera (u kasnijim predanjima okarakterisani su kao pohlepni i uzurpatori vlasti, a Vukašinov sin Marko prerastao je u najvećeg srpskog mitskog junaka). Vukašin i Uglješa su vodili vrlo složenu ženidbenu diplomatiju u kojoj se i ogledala njihova politička snaga. Vukašinov sin Marko bio je oženjen kćerkom Radoslava Hlapena a kćerka Olivera postala je žena Đurđa Balšića. O drugom sinu, Andrijašu, se ne zna. Uglješa se oženio Jelenom (Jefimijom) kćerkom ćesara Vojihne. Ovim vezama izrasli su u moćne i uticajne magnate, iako nisu uspeli da objedine sve oblasti isprepletane tim ženidbama.
Car Uroš i kralj Vukašin
Imajući sve ove prilike u vidu, car Uroš je za svog savladara uzeo Vukašina i uzdigao ga sredinom 1365. godine titulom kralja, a njegovom bratu Uglješi je priznao titulu despota. Uglješa je ovu titulu od Uroševe majke, carice Jelene, od koje je preuzeo sersku oblast.
Raška vlastela ovim izborom nije bila zadovoljna, jer, kako car Uroš nije imao muške dece, to se logički nametalo da bi i presto Srbije jedino mogao pripasti savladarevom sinu Marku, čime bi bila prekinuta tradicija svetorodne nemanjićke dinastije.
Župan Nikola Altomanović je bio stvarni naslednik poseda strica, kneza Vojislava. Kneginja Goislava se više zadovoljavala samo obalnog dela tog nasleđa. Čak joj je i car Uroš u dva maha prepustio i vladarski tribut od Dubrovnika. Ona je Gornju Zetu mirno prepustila Balšićima. Nju je konačno potisnuo župan Nikola 1368. godine. On je tražio od Dubrovnika Ston i Pelješac. Pred tom opasnošću Dubrovčani su uspeli da pridobiju vlastelina Sanka Miltenovića i pokušaj župana Nikole nije urodio plodom. On se, svakako, ozbiljno nametao, početkom sledeće decenije, svojim konkurentima. Nezadovoljni njegovim usponom, kralj Vukašin sa sinom Markom i braćom Balšićima napali su ga na Kocovu 1369. godine i pritom mu je Sanko Miltenović privremeno oduzeo Konavle.
Lazar Hrebljanović se povukao iz carske dvorske službe, već postavljanjem Vukašina za kralja savladara, zadržavajući se oko Prilepca kod Novog Brda. Posle poraza Nikole na Kosovu 1369. godine, počinje Lazarev uspon.
Razgranate rodbinske veze koje je pomno planirao kralj Vukašin sredinom 1371. godine nisu praktično ispunile svoj cilj. Svi srpski velikaši zauzeti brigama oko očuvanja ili proširenja svojih poseda, ostavili su Mrnjavčeviće da se sami suprostave Turcima. Kralj Vukašin i despot Uglješa hrabro su pošli prema Jedrenu, ali su taktički bili iznenađeni kod Černomena na Marici 26. IX 1371. godine. Vojska im je poražena i obojica su poginuli istog dana. Turci su ovom bitkom dobili sudbonosan prestiž na istočnom delu Balkana. Sam car Uroš nije učestvovao u toj bici.
Posle smrti kralja Vukašina, car je njegovom sinu Marku dodelio savladarstvo i kraljevsku titulu. Ni car Uroš nije mnogo nadživeo braću Mrnjavčeviće. Prema zapisima, primio je od Dubrovnika stonski tribut 3. XI 1371. godine, a umro mesec dana kasnije, 2. ili 4. XII 1371. Do 1705. godine bio je sahranjen u Bogorodičinom manastiru kod Prizrena, potom su mu mošti prenete u fruškogorski manastir Jazak.
Raška vlastela ovim izborom nije bila zadovoljna, jer, kako car Uroš nije imao muške dece, to se logički nametalo da bi i presto Srbije jedino mogao pripasti savladarevom sinu Marku, čime bi bila prekinuta tradicija svetorodne nemanjićke dinastije.
Župan Nikola Altomanović je bio stvarni naslednik poseda strica, kneza Vojislava. Kneginja Goislava se više zadovoljavala samo obalnog dela tog nasleđa. Čak joj je i car Uroš u dva maha prepustio i vladarski tribut od Dubrovnika. Ona je Gornju Zetu mirno prepustila Balšićima. Nju je konačno potisnuo župan Nikola 1368. godine. On je tražio od Dubrovnika Ston i Pelješac. Pred tom opasnošću Dubrovčani su uspeli da pridobiju vlastelina Sanka Miltenovića i pokušaj župana Nikole nije urodio plodom. On se, svakako, ozbiljno nametao, početkom sledeće decenije, svojim konkurentima. Nezadovoljni njegovim usponom, kralj Vukašin sa sinom Markom i braćom Balšićima napali su ga na Kocovu 1369. godine i pritom mu je Sanko Miltenović privremeno oduzeo Konavle.
Lazar Hrebljanović se povukao iz carske dvorske službe, već postavljanjem Vukašina za kralja savladara, zadržavajući se oko Prilepca kod Novog Brda. Posle poraza Nikole na Kosovu 1369. godine, počinje Lazarev uspon.
Razgranate rodbinske veze koje je pomno planirao kralj Vukašin sredinom 1371. godine nisu praktično ispunile svoj cilj. Svi srpski velikaši zauzeti brigama oko očuvanja ili proširenja svojih poseda, ostavili su Mrnjavčeviće da se sami suprostave Turcima. Kralj Vukašin i despot Uglješa hrabro su pošli prema Jedrenu, ali su taktički bili iznenađeni kod Černomena na Marici 26. IX 1371. godine. Vojska im je poražena i obojica su poginuli istog dana. Turci su ovom bitkom dobili sudbonosan prestiž na istočnom delu Balkana. Sam car Uroš nije učestvovao u toj bici.
Posle smrti kralja Vukašina, car je njegovom sinu Marku dodelio savladarstvo i kraljevsku titulu. Ni car Uroš nije mnogo nadživeo braću Mrnjavčeviće. Prema zapisima, primio je od Dubrovnika stonski tribut 3. XI 1371. godine, a umro mesec dana kasnije, 2. ili 4. XII 1371. Do 1705. godine bio je sahranjen u Bogorodičinom manastiru kod Prizrena, potom su mu mošti prenete u fruškogorski manastir Jazak.
Mošti cara Uroša, fruškogorski manastir Jazak
Posede despota Uglješe prigrabio je novembra 1371. godine solunski despot, budući car Vizantije Manojlo II (1391 – 1425). Međutim, i u Vizantiji se osećala sva tragičnost poraza u maričkoj bici. Tursko vazalstvo morali su prihvatiti svi velikaši Makedonije, među njima i kralj i savladar srpski Marko.
Od velike države cara Dušana, smrću njegovog sina cara Uroša, ostala je samo središnja i zapadna oblast Srbije i Zeta. To je ujedno kraj svetorodne dinastije Nemanjića i neslavan kraj okupljanja srpskih srednjevekovnih oblasti u jednu državnu celinu.
- >>Srpske zemlje i vladari <<; Mr Momir Jović, Prof. Kosta Radić