Kralj Stefan Uroš II Miluitin
(1282-1321)
Na samom početku vladavine kralj Milutin se priključuje koaliciji protiv Vizantije, osnovanoj u Orvijeti, godinu dana ranije. Kao mnogo bolji vojskovođa od brata Dragutina, odmah je prodro na Vizantijsku teritoriju i u trajan posed zauzeo za Srbiju Skoplje, učinivši ga svojom prestonicom. Osvojio je oblasti: Gornji i Donji Polog, Ovče polje, Zletovo i Pijanec u području Bregalnice. Brzina i snaga kraljeva prodora iznenadila je Vizantice. Srećna okolnost bila je u tome što pre tih osvajanja u Srbiju, a verovatno i u Vizantiju, nisu bile stigle vesti o velikom masakru Anžujaca na Siciliji koji su izvršili Aragonci (poznato Sicilijansko večernje, 31. III 1282. godine). Taj masakr je izbacio iz daljih aktivnosti Karla I Anžujskog, pokretača te antivizantijske koalicije.
Car Mihailo VIII Paleolog, oslobođen jakog zapadnog pritiska, počeo je pripreme za odlučan napad na Srbiju. U toku samih priprema, već na samom početku ratnog pohoda, car je umro 11.XII 1282. godine. Vojska koju su sačinjavale uglavnom strane najamne trupe Turaka i Tatara, odmah se raspala. Njegov naslednik, car Andronik II Paleolog (1282-1328), odlučuje da odmah napadne Srbiju. Veliki nedostatak u tom poduhvatu bilo je carevo lično izostajanje iz pohoda. Ipak su kaznene i pljačkaške trupe uspele da se probiju do Lipljana i Prizrena, predstavljajući tako reprizu događaja s kraja Dragutinove vladavine, 1281. godine. Jak odred Tatara sam se raspao pri pokušaju prelaska preko nabujalog Drima. Tada ih je Milutin napao i to je ujedno bio kraj te vizantijske ofanzive. Shvatajući da u tom trenutku nije samo cilj proterivanje preostalih Tatara, već i ozbiljan napad na Vizantiju, Milutin je pozvao brata kralja Dragutina da zajedničkim snagama upadnu u Vizantiju. Ta zajednička akcija, krajem 1283. godine, omogućila im je duboki prodor u Makedoniju. Sledeće godine opljačkali su strumičku sersku oblast, došli neposredno pred Svetu Goru i kod Hrisopolja (danas Kavala) izbili na Egejsko more. Time su označili buduće Dušanove granice prema Vizantiji u toj oblasti. Posle toga osvajanja srpski kraljevi se povlače u svoje države. Iste godine kralj Milutin je opet, ali sam, zaposeo Kičevo i Debar. Sledeće, 1285. godine, delovanjem Tatara dolazi do smirivanja jake Milutinove ofanzive protiv Vizantije. Pomeranje Tatara iz njihovog kanata na Crnom moru prema Balkanu i Ugarskoj, pod komandom kana Nogaja, predstavljalo je opasnost i za Srbiju. Posle skoro potpunog razaranja vlasti u Bugarskoj, u vreme cara Terterija I (1280-1292), Nogajevi vazali, braća Draman i Kudelin, gospodari Braničeva, upali su u Dragutinove zemlje. To prinuđuje kralja Dragutina da u pomoć pozove brata Milutina. Oni zajednički, oko 1291. godine, počinju čišćenje braničevske oblasti, koja je posle oslobođenja pripojena Dragutinovim zemljama.
Kralj Milutin pobeđuje Tatare
Ovaj uspeh srpskih kraljeva podstakao je vidinskog kneza Šišmana, takođe Nogajevog vazala, da iz osvete napadne Srbiju. On je prodro sa vojskom čak do Peći, pustošeći oblasti kroz koje je prolazio. Pritom je teško stradao i manastir Žiča. Potom je usledio vrlo jak Milutinov kontranapad, tako da je čak zauzeo Vidin. Sukob je završen mirom kojim je Šišman, na Nogajevu intervenciju, zadržao Vidin i svoju kneževinu, a Braničevo je ostalo u posedu kralja Dragutina. Kao garancija mira sklapaju se politički brakovi: Šišman se oženio kćerkom Milutinovog velikaša Dragoša, a Šišmanov sin Mihailo oženio se Milutinovom kćerkom Anom. Nezadovoljan porazima svojih vazala, Nogaj se ipak pripremao za napad na Srbiju. Pohod je blagovremeno predupređen ponudama mira i obećanjima Srbije da neće više uznemiravati Bugarsku. Srbija je ponudila i taoca: Milutinovog sina Stefana i sinove nekih velikaša. Mir je prihvaćen. Uskoro posle toga u tatarskim nemirima je ubijen Nogaj te je otklonjena opasnost od Srbije. Srpski taoci ponuđeni kanu Nogaju vratili su se u Srbiju.
Car Andronik II je početkom 1296. godine zauzeo Drač da bi preduhitrio Milutinov pohod usmeren u tom pravcu. Kralj Milutin je ipak sproveo svoju nameru i zauzeo Drač od Vizantije, već juna iste godine. Protiv Milutinovih pohoda, car je postavio za vojskovođu iskusnog Mihaila Glavasa, ali je kralj i njega porazio 1297. godine. Posle tog poraza Vizantija je bila prinuđena da prihvati savete Mihaila Glavasa da sa Srbijom pokuša sklapanje mira koji će imati karakter trajnijeg obezbeđenja. Između dva dvora su počeli pregovori o sklapanju braka kralja Milutina sa nekom vizantijskom princezom. Kralj Milutin se u to vreme, između 1297. i 1299. godine, nalazio u svom trećem braku.
Prva žena kralja Milutina bila je kćerka tesalskog sevstokratora Jovana, kojoj izbori ne navode ime i vreme udaje. Nju je kralj uskoro posle udaje poslao nazad ocu. Druga žena kralja Milutina, Jelisaveta Ugarska, bila je sestra kralja Ladislava IV, čije su druge dve sestre bile: Katalina, srpska kraljica, žena kralja Dragutina, i Marija, napuljska kraljica. Sa Jelisavetom se Milutin razveo već 1284. godine zadržavajući pri razvodu kćerku iz tog braka. Iste godine Milutin se ponovo oženio Anom, kćerkom bugarskog cara Terterija I (1280-1292). Sa njom u braku ostaje do 1299. godine kada taj brak, zbog pregovora sa carem Andronikom II oko nove ženidbe, poništava, proglašavajući ga nevažećim. Ove ženidbe održavale su i pravac i smernice Milutinovih delovanja u spoljnoj politici. Iz tih brakova rođena su deca: od Tesalke sin Konstantin, po rođenju prvorođeni i zakoniti pretedent na vlast po očevoj smrti, od Jelisavete Ugarske imao je kćerku, od Ane Bugarske kćerku Caricu i Anu i sina Stefana. Konstantin nije priznavao zakonitost Stefanovog rođenja, polazeći od njemu odgovarajućeg shvatanja o nevaženju kasnijih očevih brakova, bar kad se to odnosilo na redosled nasleđa.
Kraljica Simonida
Pregovori za četvrto venčanje pretpostavljali su kao moguću Milutinovu suprugu Evdokiju, sestru cara Andronika II, udovicu trapezunskog cara Jovana, koja je sredinom 1298. godine stigla u Carigrad. Međutim, navodna njena upornost, odbijanje da se uda za čoveka koji je još u svom legalnom braku i to trećem, navode kralja Milutina da svojom jačom vojnom aktivnošću protiv Vizantije iznudi brže opredeljenje Carigrada. Pod pojačanim Milutinovim pritiscima, car je bio prinuđen da Milutinu ponudi svoju maloletnu kćerku Simonidu, Do venčanja je došlo 1299. godine uz uslov da Simonida posle venčanja bude odgojena na srpskom dvoru do svoje spremnosti za brak.
U godinama koje slede delovanjem papstva i francuskog dvora, dolazi pojačan pritisak na Vizantiju, time i kralja Milutina. Papa Nikola IV (1288-1292) u pismima kralja Milutina naziva šizmatikom, što je uveliko određivalo promenjen stav papstva prema Srbiji. Papa Kliment V (1305-1314) čak je eskomunicirao cara Andronika II nazivajući ga samovoljnim imperatorom Grka. Da ne bi ova strujanja sa Zapada i njihovo pripremanje novih saveza protiv Vizantije ugrozili i kralja Milutina, da se i on ne bi našao na meti rasplamsanog i fanatičnog udara novih krstaša, počinje prnjgovore sa Zapadom. Milutin 1307. godine šalje papi u Avinjon poslanike Marka Lukarića i Trifuna Mihailovića da papi ponudi svoju spremnost za uniju i prelazak sa državom u katoličanstvo. Isto poslanstvo pregovara i sa nosiocem budućih operacija Karlom Valoa, bratom francuskog kralja Filipa IV Lepog (1285-1314). Pregovori se završavaju ugovorom sklopljenim 1308. godine. Po njemu se kralj Milutin obavezuje da će dati pomoćne trupe za osvajanje Carigrada i da će udati kćer Caricu za Karla Valoa. Posle ratifikovanja ugovora između Karla Valoa i Milutina u Golaku (Gnjilane), 25. VII 1308. godine, Srbija se nije nalazila na udaru moćne zapadne koalicije. Do venčanja Carice i Karla Valoa nikad nije došlo. Ovim ugovorom Milutin je ipak uspeo da otkloni opasnost sa Zapada, što mu je i bio cilj.
Pismo pape Klimenta V upućeno kralju Milutinu sadržalo je uslove za sprovođenje unije. Pored kanonskih odredaba oko uvođenja filioque u Srbiji i priznanja papskog primata, ugovor je podrazumevao i najrigorozniju stavku, razvlašćenja postojećeg višeg sveštenstva u Srbiji i nova postavljenja iz Rima, s tim da ubuduće arhiepiskop dobija palij iz Rima, kao njemu potčinjen. Da li je Srbija te 1308. godine bila blizu katolicizmu, teško je reći, posebno zbog delovanja papskog zahteva o smenjivanju srpskih pravoslavnih arhijereja. Kralj Milutin je bio izrizito tolerantan prema veri, ilustruje to i jedan crkveni skup iz 1305. godine na koji je, pored dva pravoslavna i dva katolička sveštenika, poslao i jednog bogumilskog djeda, ali ipak, da je morao, i za njega bi bilo veoma teško da ispuni sve te papske zahteve. No, smrću nemačkog kralja Alberta I (1298-1308) Karlo Valoa i Filip IV, Francuski kralj, bili su suviše usmereni prema nemačkom upražnjenom prestolu i zapostavili svoje planove o napadu na Vizantiju. Otklanjanjem opasnosti od rata, od koga se Milutin obezbedio i predhodnim sklapanjem ugovora, propali su i pregovori pape i Milutina te nije ni došlo do primene papskih zahteva.
U godinama koje slede delovanjem papstva i francuskog dvora, dolazi pojačan pritisak na Vizantiju, time i kralja Milutina. Papa Nikola IV (1288-1292) u pismima kralja Milutina naziva šizmatikom, što je uveliko određivalo promenjen stav papstva prema Srbiji. Papa Kliment V (1305-1314) čak je eskomunicirao cara Andronika II nazivajući ga samovoljnim imperatorom Grka. Da ne bi ova strujanja sa Zapada i njihovo pripremanje novih saveza protiv Vizantije ugrozili i kralja Milutina, da se i on ne bi našao na meti rasplamsanog i fanatičnog udara novih krstaša, počinje prnjgovore sa Zapadom. Milutin 1307. godine šalje papi u Avinjon poslanike Marka Lukarića i Trifuna Mihailovića da papi ponudi svoju spremnost za uniju i prelazak sa državom u katoličanstvo. Isto poslanstvo pregovara i sa nosiocem budućih operacija Karlom Valoa, bratom francuskog kralja Filipa IV Lepog (1285-1314). Pregovori se završavaju ugovorom sklopljenim 1308. godine. Po njemu se kralj Milutin obavezuje da će dati pomoćne trupe za osvajanje Carigrada i da će udati kćer Caricu za Karla Valoa. Posle ratifikovanja ugovora između Karla Valoa i Milutina u Golaku (Gnjilane), 25. VII 1308. godine, Srbija se nije nalazila na udaru moćne zapadne koalicije. Do venčanja Carice i Karla Valoa nikad nije došlo. Ovim ugovorom Milutin je ipak uspeo da otkloni opasnost sa Zapada, što mu je i bio cilj.
Pismo pape Klimenta V upućeno kralju Milutinu sadržalo je uslove za sprovođenje unije. Pored kanonskih odredaba oko uvođenja filioque u Srbiji i priznanja papskog primata, ugovor je podrazumevao i najrigorozniju stavku, razvlašćenja postojećeg višeg sveštenstva u Srbiji i nova postavljenja iz Rima, s tim da ubuduće arhiepiskop dobija palij iz Rima, kao njemu potčinjen. Da li je Srbija te 1308. godine bila blizu katolicizmu, teško je reći, posebno zbog delovanja papskog zahteva o smenjivanju srpskih pravoslavnih arhijereja. Kralj Milutin je bio izrizito tolerantan prema veri, ilustruje to i jedan crkveni skup iz 1305. godine na koji je, pored dva pravoslavna i dva katolička sveštenika, poslao i jednog bogumilskog djeda, ali ipak, da je morao, i za njega bi bilo veoma teško da ispuni sve te papske zahteve. No, smrću nemačkog kralja Alberta I (1298-1308) Karlo Valoa i Filip IV, Francuski kralj, bili su suviše usmereni prema nemačkom upražnjenom prestolu i zapostavili svoje planove o napadu na Vizantiju. Otklanjanjem opasnosti od rata, od koga se Milutin obezbedio i predhodnim sklapanjem ugovora, propali su i pregovori pape i Milutina te nije ni došlo do primene papskih zahteva.
Sukobi izemđu braće, kraljeva Dragutina i Milutina, oko redosleda nasleđa, počeli oko 1312. godine, smiruju se prihvatanjem rešenja Deževskog sporazuma. U to vreme, međutim, umire i kraljica Jelena (1314. godine) te se sukobi opet rasplamsavaju. Protiv kralja Milutina je jedan deo njegove vlastele hteo u Zeti podići na presto njegovog sina Stefana. U vojnom sukobu do koga uskoro dolazi, Milutin uspeva da porazi Stefanove pristalice. Da bi onemogućio slične nove ispade. Milutin je naredio da se Stefan oslepi i pošalje u Skoplje. Nakon toga, Stefan samo delimično oslepljen, sa ženom Teodorom i decom Dušanom i Dušicom, bio je prognan u Carigrad. Intervencijom arhiepiskopa Nikodima (1317 -1324), dobio je odobrenje za povratak u Srbiju. Kad je došao smerno pred oca, kako kažu izvori, imao je povezane oči, kako dolikuje slepom. U znak pomirenja, otac mu je dao na upravu deo Budimljanske župe na Limu.
Posle smrti kralja Dragutina 1316. godine, kralj Milutin je u sinovcu kralju Vladislavu imao stalnu opasnost, bilo zbog mogućih ratova u kojima je kao eksponent Ugara mogao dobiti od njih vojsku, ili zbog njihovih unutrašnjih ratova oko pitanja nasleđa Milutinove kraljevine. Kralj Milutin, da bi otklonio te opasnosti, uspeva da uhvati i zarobi kralja Vladislava. Zaposedanje Vladislavljevih oblasti dovelo je kralja Milutina u sukobe sa mađarskim kraljem Karlom Robertom (1301-1342) oko 1319. i 1320. godine. Ovi ratovi se uključuju u postojeće saveze protiv Milutina, od 1317-1318. godine, koje su sačinjavali: Dubrovačka Republika, Filip Tarentski, ban Mladen II Šubić Briberski (1312-1322), i albanski prvaci Musakiji i Bleniste. Koristeći ove ratove, bosanski ban Stefan II (1314-1353) priključuje Bosni predele Usore, Soli i gornje Zahumlje, dobijajuće tako izlaz na more u slivu Neretve. Kralj Vladislav je uspeo krajem 1323. godine da pobegne iz zatočeništva Karlu Robertu, gde mu se gubi svaki trag kao i njegovom potomstvu.
Manastir Gračanica, crkva
posvećena Blagostima,
zadužbina kralja Milutina
I pored svih zapadnih koalicija i sukoba uperenih protiv kralja Milutina i otvorenog neprijateljstva papa, kralj ipak nije bio neprijateljski raspoložen prema katolicima. U svom velikom graditeljstvu podizao je prvenstveno episkopske crkve (Bogorodica Ljeviška u Prizrenu, Sveti Đorđe u Starom Nagoričanu, manastir Gračanica, Banjska i druge). Umesto prvobitnog Nemanjinog manastira Hilandara, podiže velelepni manastir Hilandar, koji obdaruje imanjima. Poklanjao je imanja i predmete i mnogim drugim crkvama, i katoličkim i pravoslavnim i u Srbiji i izvan Srbije. Tako je 1319.godine poklonio poznatu srebrnu ikonu sa latinskim natpisom italijanskom gradu Bariju za crkvu Svetog Nikole. Još ranije je finansirao zadužbine svoje majke, katoličke manastire Svete Marije Ratačke i benediktinske opatije na Mljetu.
Kralj Milutin je umro od kapi 29. X 1321. godine u Nerodimlju, poznatom nemanjićkom dvoru. Mošti su mu prenete u zadužbinu, manastir Banjsku. U vreme kosovske bitke, 1389. godine prebačene su u Trepču, da bi, konačno, oko 1460. godine bile prenete u Sofiju. Tamo se i danas nalaze u stonoj crkvi, koja po njemu nosi ime Sveti Kralj.
Posle Milutinove smrti Simonida odlazi u Carigrad. Kasnije se zakaluđerila u Drami, u Zihnijskom manastiru, gde je i sahranjena ( Zihnijski manastir je Dušan iznova podigao i tako postao njegov ktitor). Potom su njene mošti prenete u Prizren a zatim u Sofiju.
Video manastira Gračanica,
zadužbina kralja Milutina
- >>Srpske zemlje i vladari <<; Mr Momir Jović, Prof. Kosta Radić