Veliki župan Stefan Nemanja
(1166-1196)
Ako prihvatimo kazivanja >>Barskog rodoslova<< da je sestrić župana Vukana, Stefan (brat Uroša I), imao tri sina: Stracimira, Miroslava i Nemanju, tada bi to ujedno bilo i drugo ime Zavide, oca Nemanjina, koji je pored navedene trojice sinova imao još i (najstarijeg) sina Tihomira. Porodica Zavide napušta Rašku, negde u vremenu vladavine župana Uroša i njegovih sinova, i odlazi u Zetu. Tu je rođen Zavidin sin Nemanja, u Ribnici, gde je i kršten po katoličkom obredu. Verovatno, u vreme svrgavanja župana Dese pada povratak Zavidine porodice u Rašku da bi car Manojlo 1163 godine za velikog župana Raške postavio Zavidinog najstarijeg sina Tihomira.
Po dolasku u Rašku Nemanja je ponovo kršten sada po pravoslavnom obredu u crkvi Svetog Petra i Pavla (danas crkva u Novom Pazaru). U uobičajenoj podeli vlasti među braćom, pod Nemanjinu upravu su došle oblasti: Toplice, Ibra i Rasine. Braća su priznavala vrhovnu vlast župana Tihomira. Od cara Manojla I Nemanja je dobio oblast Dubočice (kod Leskovca) koja je dodeljena samo njemu i njegovom potomstvu, svakako zbog njegovog stava prema caru i samostalnom podizanju crkava u Toplici. Približavanje Nemanje Vizantiji dovelo ga je posle sukoba sa braćom (bitka kod Pantina na Kosovu u kojoj je poginuo župan Tihomir) na veliki županski presto, već 1166. godine.
Promena stava Evrope prema caru Manojlu posle 1171. godine koristi se Nemanja i uz ugarsku pomoć 1172. godine postaje aktivniji na liniji Beograd-Braničevo-Niš. Međutim, dolazak na presto Ugarske kralja Bele III (1172-1196), štićenika Vizantije, dovodi do uskraćivanja pomoći Ugarske Srbiji. Nemanja se našao usamljen prema caru Manojlu koji ga zarobljava i odvodi u Carigrad. Međutim, shvatajući da je bolje imati saveznika koga je ozbiljno obavezao, nego druge potencijalne neprijatelje, car dozvoljava Nemanji da se vrati u Srbiju i preuzme vlast kao vizantijski vazal. Taj carev stav se pokazao ispravnim jer Nemanja nije u tiku te decenije ratovao protiv Vizantije.
Raška
Posle smrti cara Manojla I, 1180. godine, kralj Ugarske Bela III okreće se protiv Vizantije. Nemanja se iz istih razloga (ne osećajući se više obaveznim, kao i Bela) priključuje ovom ratu 1183. godine prodire prema Sofiji. Nemanja paralelno počinje osvajanja Duklje i primorskih oblasti sa gradovima: Drivast, Skadar, Ulcinj, Bar, Kotor. Tom prilikom kneginja Desislava dukljanska, žena poslednjeg dukljanskog vladara Mihaila, beži (1189. godine) u Dubrovnik. Nemanjina braća, kneževi Miroslav i Stracimir, napadaju bez uspeha Dubrovnik i Korčulu (između 1184. i 1185. godine). Tom prilikom Dubrovniku su pomagali Normani. Rat je okončan mirom 1186. godine kada je Nemanja dobio pravo trgovanja sa Dubrovnikom i boravak njegovih ljudi u gradu. Nešto kasnije slično je bilo i sa Splitom.
Širina Nemanjinih državničkih aktivnosti dovela ga je i u žižu interesovanja krstaša i one se sa njihovim kraljevima (Ričard I Lavovo Srce - engleski, Filip II August - francuski i Fridrih I Barbarosa - nemački), sastaje u Nišu. Nemanja im dozvoljava prolazak kroz svoje teritorije i pruža pomoć u pohodu. Koristeći sve povoljne okolnosti Nemanja je do 1190. godine uspešno proširio svoju državu oblastima: Primorja, Morave i Vardara. U jesen 1190. godine dolazi do poznate bitke na Moravi u kojoj je car Isak II Anđeo (1185-1195; 1203-1204) naneo Nemanji odlučujući poraz. U pregovorima, sličnog ishoda i razmišljanja kao ranije cara Manojla I, Srbija, mada poražena, dobija potpunu samostalnost, uz ponudu ženidbenih ugovora, kao garant tih sporazuma. Odlučeno je da se Nemanjin srednji sin Stefan (pošto je verovatno Vukan već bio oženjen princezom iz kuće kraljeva Duklje) oženi sinovicom cara Isaka, Evdokijom (kćerkom budućeg cara Vizantije Alekseja III Anđela (1195-1203)). Nemanja je čak u ovim pregovorima zadržao i najveći deo osvojenih oblasti, prenoseći tako svojim naslednicima veliko jezgro, kao osnovu za njihova dalja proširenja. Ovo konačno približavanje Srbije i Vizantije rezultiralo je i promenu politike prema Ugarskoj. U ratu Srbije i Ugarske 1193. godine Vizantija šalje Srbiji svoju vojnu i diplomatsku pomoć.
Manastir Studenica
Stefan Nemanja, rukovodeći se svojim shvatanjem o dovoljnosti svoga učešća u spletu svetske politike, dobrovoljno se povlači sa vlasti (na saboru u Rasu 1196. godine). Mimo običaja, a opet u kontekstu šireg diplomatskog stava, svu vlast predaje svom srednjem sinu Stefanu, uz napomenu da se mora sa dužnim poštovanjem odnositi prema svom starijem bratu Vukanu. Razlog tom presedanu verovatno leži u jakom političkom motivu. To je dolazak prevratom na carski tron Vizantije Alekseja III Anđela, oca Stefanove žene, godinu dana ranije.
Nemanjin brat knez Miroslav vladao je Zahumljem do 1190. godine. Podigao je manastir Svetog Petra u Bijelom Polju na Limu. Za njega je njegov đak Grigorije pisao čuveno >>Mirosavljevo jevanđelje<<, veličanstveni spomenik srpske kulture.
Drugi Nemanjin brat, knez Stracimir, upravljao je, kako se pominje, predelima oko Zapadne Morave. Njemu se pripisuje ktitorstvo manastira Moravskog Gradca, danas crkve u Čačku.
Vukan je dobio na upravu Zetu sa Trebinjem. U vreme očeve vladavine dobio je na upravu još i oblasti Toplice i Hvosno. Zahumljem je od 1190. godine (od smrti kneza Miroslava) upravljao Nemanjin najmlađi sin Rastko sve do odlaska u Svetu Goru.
Stefan Nemanja se uskoro po napuštanju prestola zamonašio, uzeo ime Simeon i otišao sinu Rastku, monahu Savi, u Svetu Goru. Nemanja je obnovio mnoge crkve i podigao: Bogorodičin manastir i Svetog Nikolu u Toplici, Đurđeve Stupove, Studenicu i Hilandar. Nemanja je u svojoj pravoslavnoj orijentaciji, uz pomoć raških episkopa Jeftimija i Kalinika, uspeo da suzbije bogumilsku jeres u svojoj državi. Ostatak bogumila potražio je utočište u Bosni.
Nemanjin brat knez Miroslav vladao je Zahumljem do 1190. godine. Podigao je manastir Svetog Petra u Bijelom Polju na Limu. Za njega je njegov đak Grigorije pisao čuveno >>Mirosavljevo jevanđelje<<, veličanstveni spomenik srpske kulture.
Drugi Nemanjin brat, knez Stracimir, upravljao je, kako se pominje, predelima oko Zapadne Morave. Njemu se pripisuje ktitorstvo manastira Moravskog Gradca, danas crkve u Čačku.
Vukan je dobio na upravu Zetu sa Trebinjem. U vreme očeve vladavine dobio je na upravu još i oblasti Toplice i Hvosno. Zahumljem je od 1190. godine (od smrti kneza Miroslava) upravljao Nemanjin najmlađi sin Rastko sve do odlaska u Svetu Goru.
Stefan Nemanja se uskoro po napuštanju prestola zamonašio, uzeo ime Simeon i otišao sinu Rastku, monahu Savi, u Svetu Goru. Nemanja je obnovio mnoge crkve i podigao: Bogorodičin manastir i Svetog Nikolu u Toplici, Đurđeve Stupove, Studenicu i Hilandar. Nemanja je u svojoj pravoslavnoj orijentaciji, uz pomoć raških episkopa Jeftimija i Kalinika, uspeo da suzbije bogumilsku jeres u svojoj državi. Ostatak bogumila potražio je utočište u Bosni.
Video manastira Studenica,
zadužbina Stefana Nemanje
- >>Srpske zemlje i vladari <<; Mr Momir Jović, Prof. Kosta Radić