Bitka kod Velbužda
Kralj Stefan Dečanski podelio je vojsku na dva dela: jednim je komandovao sam, dok je drugi sa najamnicima predvodio njegov sin Dušan, mladi kralj.
Nije sigurno koje je tačno godine princeza Ana koju neki zovu i Neda, kći kralja Milutina, udata u Bugarsku za Mihaila, sina vidinskog despota. Verovatno je to bilo na razmeđu vekova, krajem 13. ili početkom 14. stoleća, odnosno između 1298. i 1301. godine. Tim brakom potvrđen je mir i stavljena tačka na brojne srpsko-bugarske razmirice tokom decenije ratovanja na severu srpskih zemalja. Prethodno su sukobi na srpsko-ugarsko-bugarskim međama otpočeli još oko 1291. godine, u oblasti Braničeva na Dunavu.
Rat dvojice srpskih kraljeva, braće Dragutina i Milutina, protiv braničevskih gospodara Drmana i Kudelina završen je pobedom Srba. Oni „prognaše one zlomislenike (koji) odoše posramljeni u pogibli i velikom preziru”. Međutim, ovom pobedom ratovanje nije bilo završeno. Usledio je kombinovani pohod vojske Tatara, Bugara i Kumana koja je prodrla duboko u Srbiju, spalila manastir Žiču i bezuspešno pokušala da opljačka Pećki manastir. Ali „da uzmu tamošnje veliko nasledstvo crkve doma Spasova nisu mogli”, kaže arhiepiskop Danilo II.
U odmazdu, srpski protivnapad protegao se čak do samog Vidina na Dunavu, odakle je despot Šišman morao da pred vojskom kralja Milutina beži preko reke. Novi, uzvratni napad Mongola na Srbiju predupređen je mirom između Milutina i kana Nogaja, praunuka Džingis-kana. Nekako u isto vreme despot Vidina oženio se kćerkom srpskog župana Dragoša, dok „ovaj blagočastivi kralj (Milutin) dade kćer svoju (Anu) za Mihaila (despotovog sina), koji posle postade car celoj bugarskoj zemlji”.
Srpska princeza, bugarska carica
Teško je sa sigurnošću utvrditi od koje je od brojnih žena blagočastivog kralja Stefana Uroša II Milutina poticala princeza Ana-Neda. Može da se pretpostavi da joj je majka bila Bugarka Ana Terter, kći cara Đorđa I Tertera, kojom se Milutin oženio 1284. godine. U tom slučaju, Ana-Neda mogla je da ima 13 do 15 godina u vreme kada je kao nevesta stigla u Vidin. Provela je desetak godina kao supruga naslednika despotske časti da bi, nakon smrti njenog svekra, oko 1310. godine, uz muža Mihaila postala i despotica Vidina. Mužu je rodila „dosta dece”, među kojom trojicu sinova: Ivana Stefana (oko 1308), Šišmana i Mihaila.
Najstariji sin je svoje drugo ime (Stefan) očigledno dobio kao znak poštovanja prema slavnoj vladarskoj porodici njegove srpske majke. Prvih godina braka Ana-Neda je živela, u Vidinu, na svom velikaškom dvoru, posmatrajući vode širokog Dunava, i ne sluteći nevolje koje će joj doneti promenljiva sudbina. Ali drame i promene u njenom životu, tako česte u vladarskim porodicama toga doba – posebno kod Nemanjića – neće biti samo lične prirode. One će pratiti uspone i padove odnosa srpskog i bugarskog dvora.
U Srbiji je, energični i nemirni kralj Milutin menjao savezništva, a uz njih i žene. Nakon godina provedenih u osvajanjima na jugu u Vizantiji, Milutin je 1299. godine zaključio mir sa carem Andronikom II. Promenivši savezništvo, otpustio je tadašnju suprugu, Bugarku Anu Terter i oženio se vizantijskom princezom – još detetom – Simonidom Paleologinom. Posle toga došlo je do sukoba, koji je prerastao u dugotrajan rat Nemanjića, oba kralja Milutina i Dragutina. Rat dva brata je uz posredovanje njihove majke Jelene (Anžujske) završen primirjem. Ali, nemiri u srpskoj vladarskoj porodici su nastavljeni. Protiv oca pobunio se Milutinov sin Stefan (Dečanski) za šta je surovo kažnjen: bio je delimično oslepljen i s porodicom proteran van zemlje, u Carigrad.
Uskoro je u Srbiji i u Bugarskoj došlo do još većih promena. Umro je kralj Milutin (1321), nakon čega je nestalo one bliske veze koja je do tada postojala između despotskog para u Vidinu i srpskog dvora. Ogorčena borba oko vlasti između tri princa i pretendenta na srpski presto (Stefana, Konstantina i Vladislava) koja je usledila odmah nakon Milutinove smrti, završena je pobedom Stefana Uroša III (Dečanskog). Vidinski despot Mihailo je u tim sukobima učestvovao posredno: pomagao je Dragutinovog sina Vladislava (II), a ne brata svoje žene, Stefana.
Ipak, najveće promene u Aninom-Nedinom životu tek su sledile. Godine 1323. u Trnovu je bez potomstva umro bugarski car, mladi Đorđe II Terter. Za novog vladara izabran je carev rođak i najmoćniji velikaš, Mihailo Šišman. Ana-Neda tako je postala bugarska carica. Ali, brzo će uvideti da su sreća i slava u životu vrlo promenljivi.
Veliki rat
Prvi korak vodi nekom sudbinskom životnom događaju ponekad počinje još izdaleka. Tako je i Mihailo Šišman još 1324. godine doneo odluku čije posledice su vodile do dramatičnih zbivanja u Bugarskoj i Srbiji mnogo kasnije. Bugarski car je, naime, odlučio da promeni savezništvo, pa je od srpskog prijatelja postao saveznik i zet vizantijskog cara (Andronika III). Istovremeno, promenio je i ženu. Posle više od dve decenije braka, Ana-Neda više nije bila zanimljiva svom carskom suprugu.
Bila je „zatočena” (verovatno u manastiru ili u nekom zamku udaljenom od prestonice), a kasnije verovatno poslata u Srbiju, kod brata, kralja Stefana Uroša III (Dečanskog). Njeno mesto uz bivšeg muža, a sada vladara, zauzela je Vizantinka Teodora Paleologina, tridesetpetogodišnja udovica ranijeg bugarskog cara (Teodora Svetislava). Ovo je primljeno kao velika uvreda na srpskom dvoru, ne samo za razvedenu caricu Anu, nego i za njenog brata kralja. U jednoj kasnijoj poruci, kralj Stefan (Dečanski) podsećao je sestru na bivšeg muža koji joj je „učinio tolika zla i bezbrojne dosade i koji te je osudio na zatočenje i koji te je lišio časti carske i prestola tvoga”.
Posle pobede Andronika III u vizantijskom građanskom ratu 1328. godine protiv dede Andronika II, koga je pomagala Srbija, nastupile su povoljne okolnosti za blisko savezništvo Bugarske i Vizantije, a protiv Srbije. Cilj oba saveznika bio je da se zaustavi naglo širenje srpske države ka jugu koje je počelo osvajanjima kralja Milutina. Godine 1330. dvojica careva dogovorila su zajednički napad, Andronik II s juga, a Mihailo Šišman s istoka.
Zaboravivši na „ljubav i sva dobra” koje je nekada dobijao od svog tasta, car Mihailo Šišman „podiže veliki rat” na Stefana Dečanskog „hoteći ozlobiti njegovo kraljevstvo i hvaleći se da će postaviti presto u državi njegova otačestva”. Osim bugarsku vojsku, car Mihailo prikupio je Osete (Jase) i Tatare, a dobio je i pomoćnu vojsku od vlaškog kneza Basaraba.
U predgovoru svome Zakoniku car Dušan dao je da se zapiše kako se „podiže na nas 7 careva, u leto 6838, meseca junija 19. dan... svi oni krenuše na nas, hoteći... kao nešto slatko prožderati nas i zemlju našeg otačestva razdeliti sebi i u ropstvo sebi predati”.
Spremala se velika bitka koja će za dugo vreme odlučiti premoć na Balkanu. I sa bugarske i sa srpske strane snage su brojale po oko 15.000 ratnika. „Mi sabrasmo vojnike zemlje otačestva našeg, koje sam ja pripremio za borbu, njih oko 15 tisuća, i svesrdačno podigosmo na nebo ruke naše ka svemogućem Bogu” (car Dušan). Srpski kralj u službi je imao španske, a možda i nemačke najamnike. Hroničar Grigora piše da je u srpskoj vojsci bilo „1000 keltskih (tj. španskih) konjanika koji su se odlikovali veličinom tela, izuzetnom snagom i bili su najbolje izvežbani i iskusni u rukovanju oružjem”. Drugi vizantijski hroničar toga doba, J. Kantakuzin, pominje 300 teško oklopljenih Nemaca.
S izlaskom sunca
Stefan Dečanski naredio je „da se skupe svi vojnici srpske zemlje, otačestva svoga, na polje zvano Dobriče; to je polje divno i veliko u mestu zvanom Toplica, jer pripada ka reci Moravi” (Danilov učenik). Srbi su očekivali da će u tom predelu doći do bitke, ali je bugarska vojska izabrala drugi pravac, od Trnova prvo na sever, ka Vidinu, a zatim na jug, kako bi se sastala sa vizantijskom vojskom. Prešavši srpsku granicu, „četiri dana (bugarski car) se zadržao nesmetano pustošeći i pljačkajući neprijateljsku zemlju, sekući drveće i uništavajući polja...” (Grigora).
Da bi predupredio spajanje dve protivničke vojske, Stefan Dečanski naredio je da njegove snage hitno krenu ka Bugarima. „Stefan kralj vladar Tribala (Srba) videvši da je s obe strane okružen neprijateljskom vatrom, a pošto mu se činilo da neće biti kadar da se i jednom i drugom caru suprotstavi podelivši vojsku, izabrao je radije cara Miza (Bugara) kao suparnika i celokupnu vojsku je krenuo na njega...” (Kantakuzin). Na putu se zaustavio u Crkvi Svetog Đorđa u Starom Nagoričinu.
„Čuvši da bugarski car došavši sa svojom silom stoji u državi njegovoj u mestu zvanom Zemen, na obali reke zvane Struma, i da pleni okolne krajeve te, i tako požurivši se (kralj Stefan Dečanski) stade blizu njega sa svojim vojnicima, na reci Kamenči” (Danilov učenik).
Pošto su se dve vojske približile, sklopljeno je kratko primirje. Tokom nekoliko dana trajali su pregovori ali, u stvari, obe strane želele su da dobiju na vremenu, kako bi im pristiglo još vojske.
Tokom primirja bugarska vojska delimično se raspršila po okolini tražeći hranu i pljačkajući. U subotu, 28. jula 1330. godine, u ranu zoru iznenada se pred Bugarima pojavila potpuno postrojena i za borbu spremna srpska vojska.
„Sa izlaskom sunca pojavi se i kralj Srbije predvodeći snažnu vojsku, čije je oružje bljeskom zaslepljivalo oči posmatrača” (Grigora). Srpski vrhovni vojskovođa (kralj Stefan) podelio je vojsku na dva dela: jednim delom komandovao je sam, dok je drugi s najamnicima predvodio mladi kralj Dušan. I vizantijski i srpski izvori navode da su Bugari bili iznenađeni napadom, iako nije pouzdano utvrđeno da li su Srbi prekršili dogovoreno primirje ili, pak, car Mihailo jednostavno nije očekivao napad toga dana. Bugarski car bio je „u velikom metežu”, ali je, ipak, naredio da se vojska na brzinu naoruža i postroji. Uz uzvik „u ime tvoje Gospode, poraziću neprijatelje moje i prognaću ih”, Stefan Dečanski naredio je opšti napad.
„Zatrubiše ubojne trube, sudari se oružje s obe strane i konji frkom zarzaše i bio je veliki vapaj. Mladići previsokog kralja (Stefana) na obe ruke streljahu i ništa nisu grešili i počeše se moćno boriti i stojahu krepko, ne razilazeći se jedan od drugog. I tako boreći se bi veliko padanje Bugara i tako odole srpska sila” (Danilov učenik).
Čini se da bitka nije dugo trajala. Bugarski bojni redovi bili su brzo razbijeni. „Vojnici gospodina kralja gonjahu sile cara Mihaila jedne sekući, druge streljajući, druge bodući, druge ranjene silom vodeći.” Hroničari opisuju i reku Strumu koja se „sva izmenila u krv”, jer Bugari behu sasecani „kao poljska trava”.
Oplenjeni do gole kože
Srpski hroničar ističe da se „mladi kralj” (Dušan) „veoma proslavi u ovom ratu”. Najjači srpski napad bio je usmeren pravo na mesto gde se nalazio car Mihailo. Car Dušan kasnije je zapisao kako „naletesmo na njih i milošću Božjom porazismo sve pobedom velikom na udivljenje svim okolnim carevima i gospodi...” On, doduše, navodi i da je lično ubio cara Mihaila („mačem glavu njegovu uzeh”) što, ipak, ne bi trebalo doslovno prihvatiti, jer to ne pominje nijedan drugi savremenik bitke.
O pogibiji bugarskog cara postoji više priča, ali sve se slažu da je bio teško ili smrtno ranjen u borbi ili tokom bekstva nakon bitke i da je preminuo, bilo na licu mesta, bilo nakon nekoliko dana provedenih u komi, „pošto mu telo nije izdržalo smrtne rane”. Car Mihailo je po naređenju kralja Stefana sahranjen u Crkvi Svetog Đorđa u Starom Nagoričinu. Ostatak bugarske vojske bio je „najvećim delom posečen, a ostali su se vratili kući oplenjeni do gole kože”.
Vest o velikoj srpskoj pobedi brzo se proširila. Saznavši za rezultat bitke kod Velbužda, vizantijski car Andronik III napustio je pohod na Srbiju. „Vratio se najbrže što je mogao u Carigrad, ne učinivši ništa i ne pretrpevši ništa” (Grigora). Preostali bugarski bojari, na čelu sa carevim bratom, Balaurom, odmah su Srbiji ponudili mir. Neki među njima predlagali su i da Stefan Dečanski bude izabran za bugarskog cara, i da se dve zemlje objedine, što srpski kralj nije prihvatio. Umesto toga, Stefan Dečanski je na bugarski presto postavio svoga sestrića Ivana Stefana, a uz njega vratio i svoju sestru, bivšu caricu Anu-Nedu.
„I hoteći učiniti krepost i pomoć sestri svojoj, carici Ani... posla ka njoj govoreći: Ustavši idi sa slavom sa sinom svojim na carski presto gde si i pre bila, u carski grad slavni Trnov.”
Bugarska princeza, srpska carica
Pobeda na Velbuždu bila je jedna od najvećih bitaka srpske vojske na otvorenom polju u srednjem veku. Verovatno je rezultat iznenađenja i većeg podsticaja koji je srpska strana imala u odnosu na Bugare. Drugi mogući razlog je postojanje profesionalnog vojničkog jezgra, odnosno stalne vojske (španski i nemački plaćenici) među srpskim trupama. Pobeda je označila i početak razdoblja prevlasti srpske države na Balkanu koja je trajala nekoliko decenija. Međutim, dvoje vladara iz kuće Nemanjića – brat Stefan, kralj u Srbiji, i njegova sestra Ana-Neda, carica u Bugarskoj – vrlo su kratko mogli da uživaju u plodovima velike pobede.
„Nijedna sreća u životu ne ostaje zanavek nepomućena, niti bez zavisti... Strašna i žestoka bura digla se na blistavi uspeh kralja (Stefana), preplavivši i potopivši sve što mu je učinilo radost u životu, pa i sam život oduzevši” (Grigora).
Već u februaru 1331. godine u Bugarskoj zbačen je s prestola i proteran mladi car Ivan Stefan. Carica Ana je s decom pobegla kod brata Stefana Dečanskog, dok je jedan od njenih sinova (Šišman) otišao da traži pomoć kod Tatara. Jedno vreme Ana-Neda živela je u Nišu, verovatno u nadi da će se uskoro vratiti u Bugarsku. Međutim, krajem iste godine desio se prevrat i u Srbiji. Sin Stefana Dečanskog, Dušan, uz pomoć vlastele zbacio je oca sa prestola. Stefan Dečanski je nedugo zatim umro ili je bio ubijen u zatvoru (novembra 1331). Novi srpski kralj uskoro je uspostavio dobre odnose sa bugarskim carem Ivanom Aleksandrom.
Već na Uskrs 1332. godine dvojica vladara su se i orodila: Dušan se oženio sestrom novog bugarskog cara Jelenom. Ovim su se raspršile sve Anine nade da se vrati na vlast u Bugarskoj. Iste godine ona je sa sinom Ivanom Stefanom otišla u Dubrovnik. Živela je još dosta dugo. Poslednji put se pominje u dokumentima 1346. godine. Bivši bugarski car Ivan Stefan kasnije je živeo u Carigradu i Napulju, gde je izgleda i umro 1373. godine.