Sedamdeset dana od smrti kralja Milutina, do 6. I 1322. godine, tj. do krunisanja Stefana Dečanskog, proteklo je u borbama pretendenata za presto Srbije. Kralj Milutin je u natpisu ikone poklonjene Bariju 1319. godine za naslednika pomenuo svog sina Konstantina, kome je, verovatno, bio poverio Zetu, 1320. godine. Stefanu je dao na upravu Budimlje.
Nemiri koji su izbili neposredno posle smrti kralja Milutina, izraženi već za vreme prenosa njegovih moštiju u Banjsku, koristi Dragutinov sin Vladislav da se oslobodi zatvora. Otišao je prvo na svoje posede, potom u Ugarsku. Posle smrti brata Uroša, Bladislav pretenduje na krunu cele Srbije. Stefanovo objavljivanje da je progledao imalo je ulogu čuda. On se, potiskujući pretendente, krunisao za kralja Srbije 6. I 1322. godine. Nakon krunisanja došao je u sukob sa polubratom Konstantinom.
O Konstantinu ima vrlo malo podataka. Zna se za njegov pokušaj da ospori valjanost Stefanovog krunisanja i odbijanje da bude bratovljev savladar. Poginuo je u boju protiv brata. Sahranjen je u crkvi Zvečanskog grada. Kralj Stefan je odmah po stupanju na presto, imenovao svog sina Dušana >>mladim kraljem<< dodelivši mu na upravu Zetu.
Spoljni nemiri i napadi na Srbiju počinju već sledeće godine kada je bugarski car Mihailo Šišman (1323-1330) raskinuo brak sa Stefanovom sestrom Anom i oženio se udovicom cara Teodora Svetislava (1300-1322) koja je bila sestra budućeg cara Vizantije Andronika III Paleologa (1328-1341). Ovaj gest je doveo do pogoršanja odnosa Srbije i Bugarske, koji će konačno krajem decenije biti i razrešeni. Cara Andronika II pokušava da zbaci njegov unuk, budući car Andronik III. Radi prijateljstva koje je gajio prema Androniku II, iz vremena svog carigradskog izgnanstva, kralj Stefan se nije hteo uplitati na njegovu štetu. Neposredne napade na Srbiju od pretendenta otklonio je postizanjem mira između Andronika II i Andronika III. U međuvremenu kralj Stefan dolazi u sukob sa kraljem Vladislavom, oko poseda u okolini Rudnika. Uzrok sukoba je u tome što je kralj Vladislav sa Dubrovčaninom Menčem Menčetićem zatvorio rudničku trđavu Ostrovicu. Prigovor Dubrovniku doveo je do zatvaranja dubrovačkih trgovaca i oduzimanja njihovih imanja 1324. godine. Pogoršanje odnosa sa Republikom okončano je intervenisanjem Venecije, te je sklopljen mir u Danju 1326. godine.
Dinar kralja Stefana Dečanskog i prsten njegove žene
U toku ovih zbivanja četiri sina Branivojeva su uspeli da se učvrste na Pelješcu i u Stonu. Na njih je pošao ban Stjepan II bosanski koji, uz pomoć Dubrovnika, uspeva da ih pobedi i zauzme njihove posede. Intervencijom kralja Stefana 1327. godine, Srbiji su vraćeni posedi koje je u tim ratovima zauzeo Dubrovnik. a Pelješac sa Stonom je ostao u posedu Bosne. Stjepan II je pokušao da se proširi na račun Srbije, prema Polimlju, 1329. godine. U odbrani je aktivno učestvovao >>mladi kralj<< Dušan, koji je uspeo da odbaci bana u Bosnu.
Brakovi kralja Stefana Dečanskog su, kao i njegovog oca, bili podređeni politici. Smrt žene, Bugarke Teodore (sa kraljem je delila sve teškoće, i carigradsko izgnanstvo, sahranjena je u manastiru Banjskoj), odmah po preuzimanju krune, dala mu je mogućnost za ponovne kontakte Srbije sa Zapadom. Kralj je ženidbom želeo da se veže sa kućom Anžujaca da bi se tako obezbedio sa Zapada. Imao je u vidu i to da su još ostali nerešeni konflikti sa kraljem Vladislavom. Pregovori su vođeni sa Filipom Tarentskim. Kao moguća Stefanova žena predviđena je Filipova kćerka Blanka. Papa Jovan XXII (1316-1322) je pisao Stefanu 1323. godine da on predhodno mora sa svojim narodom preći u katolicizam i da javno pred legatima dokaže svoju pripadnost katolicizmu. U zemlji koja je već duboko bila obuhvaćena prevoslavnom tradicijom Svetosavlja, ovakav zahtev je bio krajnje neprihvatljiv, te je plan oko ove ženidbe propao.
Kralj Stefan se potom okreće Vizantiji i uskoro, već 1324. godine, sklapa brak sa sinovicom cara Andronika II, Marijom Paleolog, kćerkom Jovana Paleologa, kasnijeg ćesara. U novembru 1327. godine dolazi do otvorenog sukoba mladog Andronika III i njegovog dede cara Andronika II. Srpsku vojsku, kao pomoć starom Androniku, vodio je iskusan vojskovođa Hrelja. On je zaposeo predeo između Sera i Soluna. Andronik III ipak je ušao u Solun 1327. godine a zatim su mu se predali Voden, Kostur i Ohrid. Careva vojska se raspala i većina je prešla u Stefanov tabor.
U proleće 1328. godine na ratište stiže i bugarski car Mihailo. Njega je uspeo da privoli sebi mladi Andronik, a kako srpska vojska nije ulazila u direktan obračun, postupajući tako po savetu Hreljinom, mladi Andronik je bez smetnji ušao u Carigrad. Tu je, u maju 1328. godine, prinudio dedu da se zamonaši.
Manastir Visoki Dečani,
zadužbina kralja Stefana
Sledeće godine srpska vojska je opsedala Ohrid, a na vest o dolasku cara Andronika III sa vojskom, povukla se. Početkom sledećeg proleća car Andronik III je bio u Makedoniji, istovremeno kad je bugarski car Mihailo pripremao svoj napad na Srbiju. Kralj Stefan Dečanski odlučuje se da pojedinačnim razračunavanjima, ne dozvoli spajanje neprijatelja. Pošao je prvo na Bugare. Do sudara je došlo 28. VII 1330. godine kod Velbužda, gde je bugarska vojska potpuno potučena. U toku bitke poginuo je i sam car Mihailo. Jednim delom kraljeve vojske komandovao je njegov sin, >>mlađi kralj<< Dušan. Srpski kralj je na bugarski presto Ivana Stefana (1330-1331), sina svoje sestre Ane, koju je svečano vratio u Bugarsku. Kralj je za sebe zadržao Veles, Štip, Prosek, Dobrun. Vizantijski car Andronik III, na vest o propasti bugarskog cara Mihaila, odlučuje da bez sukoba napusti Makedoniju. Pritom je ostavio vojskovođu Sigerijana da upravlja tim predelima. Kralj stefan je svoju veliku pobedu obeležio podizanjem velelepne zadužbine, manastira posvećenog Pantokratoru, kod Dečana.
Car Andronik III koristi poraz Bugarske i oduzima joj crnomorske gradove. To dovodi u Bugarskoj do ustanka protiv cara Ivana Stefana i on je već sledeće godine zbačen. Na presto Bugarske dolazi Ivan Aleksandar (1331-1371), koji je bio sin despota Stracimira i sestre cara Mihaila Šišmana.
Kralj Stefan nije mogao pomoći sestriću jer je bio u sukobu sa sinom Dušanom. Stefan je uspeo da razori Dušanov dvor na reci Drimac kod Skadra, a potom dolazi do sklapanja primirja, aprila 1331. godine. Posle tri meseca Dušan opet napada oca u dvoru u Nerodimlju pa je kralj prinuđen da beži u utvrđeni Petrič. Tu ga je sin prinudio na predaju. Zatvorio ga je u tvrdom Zvečanu zajedno sa ženom Marijom Paleolog i decom iz tog braka. Od te dece istoriji je jedino poznat Simeon. Pod nejasnim okolnostima, nakon dva meseca tamnovanja, zadavljen je od vlastele kralj Stefan, 11. XI 1331. godine. Pošto je završio očevu zadužbinu manastir Visoki Dečani, Dušan je u njemu, 1335. godine, sahranio mošti kralja Stefana Dečanskog.
Car Andronik III koristi poraz Bugarske i oduzima joj crnomorske gradove. To dovodi u Bugarskoj do ustanka protiv cara Ivana Stefana i on je već sledeće godine zbačen. Na presto Bugarske dolazi Ivan Aleksandar (1331-1371), koji je bio sin despota Stracimira i sestre cara Mihaila Šišmana.
Kralj Stefan nije mogao pomoći sestriću jer je bio u sukobu sa sinom Dušanom. Stefan je uspeo da razori Dušanov dvor na reci Drimac kod Skadra, a potom dolazi do sklapanja primirja, aprila 1331. godine. Posle tri meseca Dušan opet napada oca u dvoru u Nerodimlju pa je kralj prinuđen da beži u utvrđeni Petrič. Tu ga je sin prinudio na predaju. Zatvorio ga je u tvrdom Zvečanu zajedno sa ženom Marijom Paleolog i decom iz tog braka. Od te dece istoriji je jedino poznat Simeon. Pod nejasnim okolnostima, nakon dva meseca tamnovanja, zadavljen je od vlastele kralj Stefan, 11. XI 1331. godine. Pošto je završio očevu zadužbinu manastir Visoki Dečani, Dušan je u njemu, 1335. godine, sahranio mošti kralja Stefana Dečanskog.
Video manastira Visoki Dečani,
zadužbina kralja Stefana Dečanskog
- >>Srpske zemlje i vladari <<; Mr Momir Jović, Prof. Kosta Radić